Najbolje od mene

Zdravo stranče,daj da ti ispričam svoj život...


19.11.2017.

Ponovo.

Ponovo sam tu. Tu u bunilu samoći u tuđini. Gorkoj tuđini.

Ne znam odakle da krenem?
Teško da ću večeras ikako i početi.
Ipak samo da se javim.

15.05.2017.

79. "Donesi divlje mirise u moje puste odaje, od tvoga toplog dodira u meni vatra budi se...."- N.R

Toliko od mene...
Ne znam da li ću skoro pisati, neću ništa da špekulišem. Ostajte mi dobro dragi moji.
Laku noć

13.05.2017.

78. Hello, it's me!

Dobro večer dragi moji,

Primjetili ste da me nije bilo poprilično dugo. Razlog mog odsusva svakakako nije ne opravdan. Znate i sami da sam na sve moguće načine se pokušala da nosim sa svojim bolom. Pokušala sam da se okupiram obavezama. Prvo sam posegla za onim što sam oduvijek maštala i željela. Prijavljivala sam se tri puta na konkurs za policiju, na prva dva su me eliminisali navodno nepotpuna dokumentacija i ako nisu naveli šta tačno nedostaje. Otom potom, što se tiče fakulteta još uvijek nisam odustala, ali trenutno je na jednoj pauzi.

Pojavila se šansa da odem u Njemačku, A igrom slučaja pored završene gimnazije imala sam završenu i srednju medicinsku školi. Pitate se zašto? Zbog toga jer su moji imali takvu želju još od mog djetinstva. Uglavnom, da ne duljim. Sve što je bilo potrebno jeste da naučim "malo" da "pričam" (frfljam) na njemačkom, odmah da napomenem od tog jezika mi se oduvijek diže kosa na glavi. Ne volim ga! Na razgovoru sa poslodavcem, odmah sam prošla jer sam imala tu neku svoju priču koja prolazi, tako reći imala sam ludu sreću. Vizu sam također odmah dobila jer to je bilo kao školovanje i praksa.

Da skrtim priču:

Već šest mjeseci sam u Istočnoj Njemačkoj tačnije Berlinu.  Za tih šest mjeseci sam uspjela uštedjeti da kupim kakvo takvo auto, nije sada Bog zna šta, ali služi svojoj svrhi. Svoje redovno obradujem znakovima pažnje koji im puno znače.

Moj bjeg u Berlin nije još uvijek urodio plodom, još uvijek nisam preboljela njega. Sumnjam i da  ću. Ali eto jedino zbog čega nikako ne žalim je to jer sam uvijek u toj vezi imala granicu i nismo prelazili zagrljaj i poljubac jer tek sada shvatam šta bih ja u stvari sve izgubila. Jeste da mi je teško, ali jednim djelom sam sretna zbog toga jer sam se oduprijela tome. Nije da ne znam kako je on, znam. Nazove tu i tamo moju mamu da pita za mene, zvao je i mene u nadi da se pomirimo, Ali ja sam pobornik toga jednom izgubljeno povjerenje se nikada ne moze vratiti.

Ono što me svi vi uvijek pitate, da li sam ozdravila jesam, Živim zdravo i hvala vam na podršci koju ste mi pružili, znam da možda zvuči ne stvarno ali ste mi zaista pružili veelikui podršku koja mnogo znači.

Ugodna noć dragi moji. Ostajte mi dobro.

10.10.2016.

77. Heeeej

Samo da vas pozdravim i javim se onako iz sjene.

Ostajte mi dobro.
Ostajte mi dobro.


20.09.2016.

76. Šetajući gradom...

Danas, šetajući gradom opazila sam nekoliko ljudi koje znam i oni mene znaju samo sto npr. oni mene ne bi mogli prepoznati kao što sam ja njih. Uglavnom ljudi su u stanju da pričaju o sebi ono što nisu. Ljudi prosto vole da imaju neku sigurnost ako se to može nazvati tako pretvarajući se.

Daleko od toga da sam ja razočarana, samo sam iznenađena. I tako prelazeći ulicu na Ciglanama gledajući u groblje zapitala sam se: "Zbog čega? Zar nije laše biti ono što jesi?" Ne znam, pa čak i sada dok pišem ovo ne shvatam zašto pišem, ali eto reko bar će pročitati neko od takvih. Iskreno se nadam.

Kod mene je totalna izmjena plana nastupila ovih dana, ali kada budem imala više vremena pišem vam o tome. Ostanite mi lijepi i nasmijani lijepo je vidjeti da ste još uvijek tu.
Laku noć. :D

17.08.2016.

75. Samo da se pohvalim.

Naaaapokon sam kupila Police naocale. :D

04.08.2016.

74. Hej!

Nakon dugo vremena priznala sam sebi da bar nekoliko puta dnevno razmišljam o njemu. Prošlo je duugo otkako nismo razgovarali, vidjeli se. Hrani me ta činjenica da je pokušao da stupi u kontakt s mnom, ali uzalud jer ja još uvijek nisam dovoljno jaka da mogu da ga pogledam u oči i kažem da ga ne volim. Čudan je to osjećaj kada nekoga voliš, a mrziš. Koliko god da mrziš duplo više voliš. Kažu bilo pa prošlo, pa haj neka bude tako!

E sad, zašto nisam pisala iskreno da vam kažem rijetko kada sam slobodna da provedem vrijeme na netu, uvijek sam u prirodi, uživam sa Grafom u svakom novom danu. Ne znam da li se ko od vas sijeća, ali pisala sam vam o tome da želim postati policajac. E pa došlo je vrijeme za to, prijavila sam se na konkurs u drugom kantonu jer KS nikako da dođe na red. Radim na tome da povratim kondiciju, mogu vam reci da povratila jesam, ali kondiciju još uvijek nisam. :D Ali na dobrom sam putu.

Ne znam šta se dešava s mnom, ali stvarno to je to. Nemam puno toga šta da napišem, a i primjetili ste da ne pišem u svoje vrijeme. Čujemo se opet, nadam se u ponoć kada ću opet da vam otvorim svoju dušu baš kao nekada jer još uvijek nisam spremna, ali biću.
Eto odoh se sad sunčati. :D (Da malo ovo svoje mramorno tijelo nahranim D-vitaminom)

07.06.2016.

73. Ramazan

Prvi dan Ramazana, nahranio mi je i dušu i tijelo. Svim muslimanima želim Ramazan Šerif Mubarek Olsun!
Što se tiće toga kako mi je bilo na jezeru-prelijepo, nema se tu puno šta reći. Što se tiće fotografija, radim na efektima. :D
Opazila sam da sam dobila popriličan broj strija, da li je neko od vas vodio borbu sa time i kako ih se riješiti i da li je uopće moguče?!
Znam da sam dosadna, ali stvarno nemam trenutno vremena da pišem bilo šta. Vjeorvatno vam sada zvučim kao vremenska prognoza. Ali šta ću kad sam sretna, hajde idem sad čekat Sehur.
Ugodna noć dragi moji. :D

31.05.2016.

72. Prosao sam ljudi kazu mnogo ma, kakva pamet, ludost cista naucit' toliko sam mog'o ali tek sad, ja ne znam nista. - Crvena Jabuka

Jučer sam pomislila da sam vidjela jednog momka kojeg sam upoznala na bloggeru. Znala sam da ima brata blizanca, ali sam i znala da postoji razlika, dok sam pokušavala da ustanovim da li je to on, shvatila sam da nije jer je on vlasnik prepoznatljivog osmjeha, razočarana sam se vratila doslovno unazad jer je to bio njegov brat. :/
Ali hajde bilo pa prošlo sreča pa se nisam obrukala.

Nego, još uvijek mi se ne vrača na "stare dane" tako da neću pričati kako i koliko teško je bilo u Zagrebu, bitno je da je prošlo.
Jedna dobra vijest je ta da ću moći aBd kao i uvijek do sada da postim mjesec Ramazan, dobila sam dozvolu od svog doktora.
Sutra idem na Jablaničko jezero, tako da ću pokušati da vam prenesem dio atmosvere bar jednom fotografijom. Trebala bih polahko krenuti sa Grafom u šetnju, drugari (Grafovi) nas čekaju. Toliko od mene za sada.
Ostanite mi dobro, ugodan dan.

27.05.2016.

71. Što je danas lijep i sunčan dan što je danas lijep i sunčan dan :D

Još uvijek uživam, iskrena da budem ni danas nisam pronašla dovoljno vremena da sumiram sve u jedan pošten post, ali uskoro svakako hoću.
Prelijeeeep je osječaj probuditi se u svom krevetu i uživati u pogledu. Jutarnja kafa, ne ona mala već veeeelika šolja baš po mome meraku.
Vratila sam se!!!
Uživala sam u šetnji sa Grafom, Betanija je sva u zelenilu. A i stara lica stranaca su mi dodatno uljepšala dan. Koliko god ironično možda zvučalo i stranci su mi falili.
Želim vam ugodnu noć dragi moji! :D

26.05.2016.

70. Napokon kući!

Dobra veče dragi moji bloggeri,
Iskrena da budem ni sama ne znam odakle da počnem, tako da odmah najavljujem da će vjerovatno sve biti nabacano. Sinoć kasno sam stigla kući.
Ali hajde da krenem od toga da ne udustajem od živita, bili ste upravu. Ne ide to tako lahko. Ni umrijeti nije lako. Pomirila sam se sa činjenicom da sam ostala bez njega, a isto tako sebi dala zadatak da svome životu dam neki sasvim drugi sjaj.
Imala sam dosta slobodnog vremena da u glavi posložim kockice i nakon četri mjeseca uspjela sam!
Ne znam šta da vam kažem, nakon prelaska granice sam tek počela da dišem, kada sam ugledala svjetla Sarajeva srce je kucalo 200 na sat. A tek kada su me ugledale okice mog Grafa, mačaka duša mi je zaživila. Jutros rano u rani Sabah sam popila sa mamom kafu i naravno jutarnja šetnja sa Grafom. Ne mogu opisati osjećaj slobode koji sam danas doživjela. I shvatila sam tek danas kada nisam imala šta da izgubim da imam sve.
Trenutno nisam u stanju da rezimiram sve, ali eto požurila sam da se javim da sam TU!

30.01.2016.

69. Jutros rano, jako rano počela sam dan sasvim slučajno gledajući ovaj video. Preeeelijepo.



Želim vam ugodan dan ljepotice i ljepotani. :D

28.01.2016.

68. Nekada postanemo baš ono što nikada nismo voljeli.

Već nekoliko dana pokušavam da napišem post, da u njega salijem sve ono što me muči, da u njega salijem svoje osjećanja. Koliko god puta da pokušam ne uspjevam. Moja trenutna osjećanja je ne moguće prenjeti u rijeći. Koliko god željela da njega pamtim po lošem ne uspjevam, sjećam se samo sretnih trenutaka. Iskreno nikada nisam mislila da ja posjedujem ovoliki kapacitet da nekoga volim. Bez obzira što nisam sa njim i što nikada više neću biti moja ljubav iz dana u dan raste, raste izvan područija mog srca. Ne mogu se oduprijeti tome. Nedostaje mi on, nedostajem sama sebi, nedostaju mi prošli dani. Nekada razmišljam o tome da bi možda bilo bolje da ga nisam ni upoznala, ali brzo se prekinem i pomislim Bog mi te je poslao da bih naučila da volim. I sada dok ovo pišem kada se sjetim njega osmjeh mi se razvuče od uha do uha, ali jako brzo zamjene ga suze. Fale mi razgovri o našoj budučnosti. Jer jedino oni su me znali pokrenuti i natjerati da se trgnem, natjerat me da krenem dalje. Bojim se da sam postala jedna od onih ljenih ljudi. O tome sam pisala na početku blogga. Pisala sam o tome koliko ne mogu da shvatim te ljude. A sada, sada sam postala jedna od njih.

PS: AKO KO ZNA NEKA MI KAŽE U KOJOJ SE APOTECI, RADNJI, PRODAVNICI KUPUJE TO VRIJEME KOJE LIJEČI SVE?

26.01.2016.

67. Ne pitaj me noćas ništa pusti me da šutim ja noćas trebam mir...


"..Sve još miriše na nju i dan i jutro sto ce doći. Nakon ove noći, noći bez sna i dvjesto godina, da ih brojim u samoći otkako je otišla.."

25.01.2016.

66. Večeras se družim sa "Neimarov Šegrt" - Elif Šafak

Odlutala sam totalno, nisam više ovdje trenutno se nalazim negdje u Istabulu i pijem turski čaj.. (Naravno i sama znam da je to u mislima, ne brinite još uvijek sam normalna.)
Divan je osjećaj kada od knjige očekuješ mnogo, a dobiješ puno puno više.
Pokušavam da zaboravim gdje sam, a uz ovu knjigu to i uspjevam. Neću pisati večeras kako se osjećam, bolje je tako bar večeras.

Fali mi moje Sarajevo, večeras ću definitivno uz nju da zaspim.
https://youtu.be/vUAkLmqwcz8

Laku noć vam želim ljepotice i ljepotani. :D

24.01.2016.

65. Nešto je umrlo u meni, osjećam okus krvi.

U posljednje vrijeme često mi misli lutaju u prošlost, pokušavam da nađem razlog, pokušavam da nađem taj početak kraja, gdje je? Gdje je sve počelo da se ruši?! Preturam po glavi, ne nalazim taj početak, razlog.. Kada vidim da ne ide, pokušavam da usmjerim misli u drugom pravcu, prema budućnosti, ali baš to nikako ne ide. Dobro shvatam ja da je prošlost prošlost i da to nikako ne mogu da promjenim, a sve teže i teže podnosim. Kako dani odmiču sve je teže i teže. Mama mi prenosi kako stalno zove kući i pita gdje sam ja. Rekla sam joj da kaže da sam kod stare majke. Ne želim više da se vračam njemu, a to toliko boli. Meni je iskrenost sve. A on nije iskren, nije iskren i neće da prizna. Jednom sam mu rekla: "Ako uhvatim laž koju još poričeš, ja ću se okrenuti i otići." I opet nisam tako uradila, ostala sam tu. Dok se moje oči nisu uvjerile, dok se moje srce nije razločaralo. Moja mladost, moji školski dani su prošli uz njega, žalim vremena provedenog sa njim, žalim za onim što smo imali, jer rekli smo jedno drugom da nikada neće proći, a prošlo je kod njega. Sjećam se njegovog prvog radnog dana i njegovih rijeći : "Uvijek ću ti sve govoriti, ovo što ja i ti imamo niko nam ne može oduzeti. Volim te." Previše je to bilo za njega, a i meni je značilo isto toliko. I mislim da je tu sve počelo da se lomi.. Da, da jeste.

Sada kada preležim skoro cijeli dan, imam dovoljno vremena za sve. Za sve detalje, sitnice, mislim da sam ubila to što smo mi imali, osječam gorčinu krvi u ustima, nadam se da sam ubila našu ljubav. Mislim da jesam. Ako nisam, onda je nešto drugo umrlo u meni..

23.01.2016.

64. Fali mi Graf, fale mi moje mezimice i moje lopuže.

Ama, fali mi moje Sarajevo, fali mi sve ono što je naše. I mislim da će me to nedostajanje baš pokrenuti da aBd opet sve dođe na svoje. Ovoga puta kratko, želim vam ugodnu noć.
Laku noć.

21.01.2016.

63. Danas, pogled u ogledalo.

Gledam se u ogledalo poprilično dugo, posmatram. Posmatram svoje oči u njima vidim strah. Upala sam u rutinu od koje sam uvijek bježala. Od koje sam se uvijek trgala, od rutine koju nikada nikome nisam poželjela, pa tako ni sebi. Od nikud' u meni se stvara napetost i ne znam zašto sam ljuta. Mama me osuđuje, braća me osuđuju, tata me oduđuje. Ali u njihovim očima ne vidim strah vidim ljutnju, vidim želju, vidim nadu za bolje. I tako sve te pritiske koje moram nositi na svojim leđima, na svojim mladim leđima dođem ovdje i sve ih podjelim sa vama.

Opet taj pogled u ogldalo. Gledam u taj kaos mene, gledam ali više ništa ne osjećam. Pokušam da izvježbam osmjeh kada dođu da djeluje kako treba. I smjem se ja, ali osmjeh je više nakaza nego što je stvaran, iskren... radostan. Pitam svoj odraz u ogledaju: "Kuda ideš? Kojim putem uopće koraćaš?" Sanjam, da sam slobodna, da se oslobodim ovoga, sanjam iako znam da sam zarobljena. Znam! Drugi ne znaju! A ja? Ja se idalje smijem svome nakaznom osmjehu. Pretvaram se kako sam važna sebi i drugima. Ali znam ako nastavim ovako, završit ću kao nakaza. Jer sam vidjela istinu, a nisam je nikome rekla. Jer sam vidjela sve, a šutjela sam. Zbog toga sve zapišem ovdje, pričam vama svoju priču. Hoću da se smijem kao da imam krila, koja nikada nisam imala.

20.01.2016.

62. Svitanje..

Jutros gledam svitanje.. Razmišljam o vremenu i o onome što nosi. Svitanje je i na samim vratima vremena. Ali isto tako svitanje je i na vratima duše, svitanje je i u srcu, sviće u svim dimenzijama i u ljudskim umovima. Ja to zovem zovom unutarnjeg sunca koje me svjetlošću svojom poziva da poslušam otkucaje svog unutrašnjeg sata. Pokušavam sve vrijeme da prođem kroz ta tajnovita vrata i u javi i u snu. Ne uspjevam, koliko god se trudila, koliko god truda i snage uložila. Uzalud. U snu često čujem njen glas, glas svoje sestre, kako me trza i podsjeća na obečanje koje sam joj dala, da ću živjeti život i za nju i za sebe. Ona se u snu pojavljuje kao dobra vila, baš kao u pričama za djecu. Sinoć duboko u snu nalazila sam se u nekom mračnom prostoru bez prozora, bez trunke svježeg vazduha. Od jednom pojavljuje se ona obasjana nekom svjetlošću koja pokušava da mi pokaže put.. Nosila je haljinu bijelu, koja je satkana od tkanine koja svjetli toliko jako da bi osvjetljava najtamnije prostore. A tek njena kosa, kao svila još uz to valovita... U kosi je imala neki cvijet, ali dijamanti, na njegovim laticama otkucava vrijeme. Ali taj miris od tog cvjeta širi se zemljom pa čak i ostalim dimenzijama...

19.01.2016.

61. Prvi put iskreno, bez trunke laži, ja poluglasno, sto mogu tiše istinu rekoh, da je ne volim da kraj nje nisam srečan više..

19.01.2016.

60. Dobro veče dragi moji.

Dan kao dan je protekao jako mirno i jako sporo.
Kod mene danas dan jako sporo protiče. Danas sam završila druženje sa "40 pravila ljubavi". Sutra prelazim na drugu knjigu. Graf i mačke mi fale, užasno. Činjenica da ne mogu hodati dodatno otežava stvar. Inače kao mala dvije godine nisam mogla na noge, tačnije kada sam imala pet godina pa sve do sedme. Zbog loše cirkulacije. To se do sada nikada nije vračalo. Eto sada jeste, vodene kozice su još jedna otežavajuča okolnost. Ali eto kažu ono što te ne ubije, ojača te.
Uglavnom još jedan kraj dana i novi sutrašnji poćetak je pred nama. Provedite ugodnu noć.
Laku noć. :)

Ako možete pošaljite mi jedan ovakav paket. :D

18.01.2016.

59. Živa sam.

Željela bih da zahvalim svima koji se brinu i obraćaju mi se putem kometara ili PP. Oprostie ali nisam u mogučnosti odgovoriti odmah. Moram priznati nisam očekivala 38 poruka, nisam mislila da je ikome stalo do ovoga što ja pišem o sebi, mislila sam da je to samo moja bitka. Hvala na podršci niste ni svjesni koliko mi to znači. Vaše rijeći mi puno znače, i daju mi snagu.
Stigla sam živa, ne baš i najboljeg zdravlja. Ali opet stigla sam na vrijeme, bar tako kažu. Imaju plan da me drže ovdje dok to ne poprave, kažu da nisam među najgorim slučajevima. Ovih dana imaju u planu da mi rade razne analize. Doktor mi je ukratko objasnio kako to ide. Stvar bi bila puno lakša da ja pored ovog poremečaja u iskrani nisam dobila i vodene kozice. Da, dobro ste čuli. Nisam ih prije prebolovala i eto došlo je i to vrijeme. Nalazim se u Zagrebu. Moje posjete u ovaj grad su uvijek bile rekreativne prirode. Čim sam došla u bolnicu prvo su me izmjerili - visina: 167 cm; težina 43,8 kg (ne znam ni sama kako, jer sedmicu prije sam se vagala imala sam 47 kg) To je opet bila neka vrsta šoka jer nisam očekivala, bila sam uvjerena da sam popravila kilažu i da stvari idu na bolje. Iz razloga što sam dobila vodene kozice, sama sam u sobi. Mogu vam reći da mi ova samoća i prija. Dan, kao dan bio je jako težak. Dobra vjest je ta da može gore, da nije najgore. Ali ipak bole me zglobovi i noge, jako brzo se umaram. Moram se pomiriti sa činjenicom da je u pitanju Anoreksija - koja hvala Bogu nije baš daleko dogurala. Pomirila sam se, sada samo želim da popijem toplu čokoladu ili da pojedem porciju fileta, a da to isto moj organizam primi onako kako treba.

Wi-fi, imam, ali nemam baš i snagu da provodim vrijeme za laptop kako bih pisala. Trenutno se družim sa knjigom : “40 pravila ljubavi“. Vas čitam preko tableta redovno, svaki vaš sretni dan je i moj. A i tužni ne brinite.

Molim vas ljepotice moje volite sebe, čuvajte se i pazite. Svaki dan obradujte sebe bar jednom sitnicom. Nikad ne dozvolite da dođe do toga da same sebi niste dovoljne i da same za sebe nešto ne možete učiniti.
Ljepotani i vi se čuvajte jer bolest ne bira dal' ste „slabijeg ili jačeg“ spola to nije bitno, bitno je da se čuvate i onda kada mislite da ste najači.
Budite mi sretni, do skorog pisanja.
Laku noć. :D

18.01.2016.

58. Sutra putujem

Nadam se najboljem, ukoliko budem imala snage i wi fi pisat ću, da olakšam dušu. A ako se ne javim i ako se ne pojavim. Barem ću biti sretna da je sve ostalo u kukama slova. Idem osvojiti bitku života.
Laku noć ljepotice moje (naravno želim i ljepotanima sve najbolje), nikada ne dozvolite da vaša duša zaplače budite mi stalno nasmijane i vedre. Svaki dan neka vam bude jedan od onih koji će ostati urezan u srcu po najljepšem sjećanju.

"Barem sam voljela, ma barem sam probala, živim bez žaljenja, umirem slobodna." - Elemental

Jesil' bolan?
Jesil' bolan?


17.01.2016.

57. Jesam vam pričala koliko volim Zimu?

Ne, nisam. Volim zimu jer me podsjeća na čistoću. Baš zbog toga zašto je toliko bijela nekako djeluje nevino, a zna da ujeda. Volim je jer me uvijek sama pomisao na nju podsjeća na svježinu. Volim dok koračam snijegom, čujem da škripi pod nogama. Volim kad mi se zamagle prozori parom pa mogu da crtam po njima... Volim i kada se prozori na autu smrznu, pa vidim one prelijepe figurice na njima. Volim i velike pahuljice dok lapršaju dok padaju i plešu kao najljepše balerine. Ovoga puta zimsku idilu posmatram sa prozora, punim baterije pogledom koji mi hrani dušu, sutra kada krenem na put znam da ću biti spremna da pobijedim sve!
Uživajte dok možete, cijenite svaki trenutak u svome životu. Ne dozvolite da bude prekasno.
Ugodan dan ljepotice moje i ljepotani. :D

<3
<3


16.01.2016.

56. Iskoristi dan, najbolje što umiješ.

Svi planovi, datumi, obavezni rokovi zbog kojih se ne spava, navijeni satovi i bezuspješna odlaganja, šolja čaja u ruci i lažan osmjeh na licu, samo da se pregura i ovaj dan. Propuštena šansa, koja je mogla biti data nekome. Tek sada vidim koliko sam ostavljala dio sebe kuda god da sam kročila. Nisam žalila, a trebala sam.
Sada kada imam dosta vremena želim ga iskoristiti tako da zaboravim sve ono zbog čega se raspadam, uzela sam da čitam knjigu (Milan Kundera-Nepodnošljiva lakoća postojanja). Odavno je tu na polici, ali eto ne znam ni ja zašto, ali sam uvijek izbjegavala da je uzmem. Danas jesam. Negdje duboko u sebi sam znala da je možda neću shvatiti, pa ju je moj mozak jednostavno prekrižio svaki put kada bi je ugledao. Sad za sada uspjeva da mi okupira misli. Zadovoljna sam.

15.01.2016.

55. Po noći sam već mogla osjetiti kakav će dan biti.

Noć sam provela budna, sa jakim mučninama i bolovima u kostima. Imala sam osjećaj da neću dočekati jutro. Iskreno da vam kažem i preželjkivala sam isto. Cijeli dan sam u krevetu, ne mogu da stanem na noge, klecaju. Mama je bila uz mene svu noć, jutros sam je jedva umolila i ubijedila da ode leći da spava i odmori. Ovo gubljenje težine je kao gubljenje života, to je kao da sam izvršila samoubistvo. Ne znam da li je kasno, iskreno se nadam da nije jer još uvijek ne izgledam toliko loše, ali opet u poređenju sa starim slikama, jako loše. Oprostite što pišem negativno, moram. Moram to negdje izbaciti. Gledam stare slike, pa svoj odraz u ogledalu, gdje sam nestala? Moram ispraviti svoju grešku, moram.

14.01.2016.

54. Laž.

Naizgled mala laž, ali to nije jedna već njih stotinu, dakle to nije mala laž to je skoro 7 godina laži. Ne, nije on kriv, ja sam kriva. Ja sam kriva jer sam slijepa, pored zdravih očiju. Ja sam ta koja je gledala u pod kuda god da sam koračala, sklanjala svoj pogled. Ukoliko mi neko uputi koju rijeć, spuštala glavu. Ja sam ta koja nisam vidjela na vrijeme. Ja sam ta koja je postala nevidljiva. Greška je u meni. I tu grešku ću popraviti. Laku noć.

13.01.2016.

53. Dosta je.

Teško je dok ne odlučiš, do tada sve prepreke izgledau neprelazne. Sve ono što nam predstavlja teškoću, teško je. Ja najbolje znam koliko, ali neću više da čekam da pređemo zajedno prepreke, ne mogu jer više nemam snage niti volje.

Meni je jednostavno postalo muka od mlakih ljudi, od mlakih ljubavi, mlakog nedostajanja. Ma do srži i na kraju opet ništa. Ako neću biti tu uvijek, ako nećeš biti tu uvijek. Onda je bolje nikako. Ili ću te grliti jako ili te neću grliti nikako. To govori dosta o meni! I vjerujte da je tako najbolje, boriću se za sebe odustajem od ljudi, odustajem od nas ovoga puta definitivno nema više nazad.

Ova prašina se predugo gomilala, vrijeme je da očistim jer prlja mi dušu.
Laku noć, ljepototice i ljepotani, osmjeh na lice jer ako vama nije stalo do vas sami, neće nikome drugom vjerujte.
"A gospođa Ruža je radila goblen i subotom igrala tač. Od muža joj ostalo par žutih slika, oficirska kapa i mač." - Balašević

13.01.2016.

52. Vraća mi se okus kao poslije bolesti, strah me kad se sjetim..

12.01.2016.

51. Laku noć

Pa ti draga od mene pravi greške, smij se do suza i plači u tišini. Budi glupa kada pamet vidi i nikada ne gledaj kada boli. Svoju ljubav neću više da dijelim ni sa kim, ali sam zaboravila da sebični ne znaju da vole. Ipak hoću. Razmišljam da li postoji neko ko hoda isto kao ja, misli kao ja i bez gledanja umje da prati moj put. Da li postoji neko ko se neće pobuniti jer sam rekla ”moj put”. Postoji li osoba ona koja zna da je nebitno da li je put njegov ili moj, jer mi u stvari imamo jedan put. Da li sam ja sve vrijeme išla pogrešnim putem sa pogrešnom osobom?
Želim da vjerujem da nisam. Ja u ovom trenutku nemam snage za hodanje tim istim putem, ali ne mogu da zaboravim da taj put postoji i dalje. On sija i postojaniji je od običnog puta i bliže je srcu. Nekada mi se učini da je cijlo srce. A srce se nikada ne umara od hoda i ne bira sa kim će ići u paru. Njega ne zanima da li će se poslje ustanoviti da griješi, srce živi za trenutak. Srce umije da preživi ono što ne možeš ni da pretpostaviš. Ono što ti sam ne možeš da preživiš.

Laku noć dragi moji i čuvajte svoje srce.

12.01.2016.

50. Dobar dan ljepotice.

Dobar dan ljepotice i ljepotani. :D
Kod mene evo Sunce u sred Januara. (Severina u onoj svojoj pjesmi to nije predvidjela :O :P) Ako ste pomislili da ne osjećam onu bol. Osjećam i dalje samo se skrila negdje duboko. Popravila sam kilažu imam 47 kg. Sama pomisao na to mi je znatno pomogla da i ovaj dan osmjeh krasi moje lice.

Čudan osjećaj u trbuhu, al' nemoj mi ga kvarit' i danas mi je uspjelo zaljubit' se u male stvari. - Elemental
Čudan osjećaj u trbuhu, al' nemoj mi ga kvarit' i danas mi je uspjelo zaljubit' se u male stvari. - Elemental


11.01.2016.

49. Laku noć


"Voljelo se dvoje mladih..."

11.01.2016.

48. Nećeš se pomjeriti odatle dok ne naučiš da voliš sebe takvu kakva danas jesi.

Kako učiniti stvari trajnima? Uhvati se svim srcem za ruku koja ti se pruža. Kako izgubiti osjećaj prolaznosti? Nemoj nikada zaboraviti da si nekome bio neko, makar na jedan dan, jedan dan, nečiji cijeli dan. Bio si nečiji i dijlovalo je beskonačno. Kada stvari postanu toliko loše, pretvaram se u optimistu.

Polovično :D
Polovično :D


10.01.2016.

47. Laku noć dragi moji.


"Svim majkama bih izbrisao bore,učinio da očevi ih vole. Davnu ljubav da im vrate i da mirno žive svoje sate,da sam ja netko.."

10.01.2016.

46. Dobar dan ljepotice.

I dalje poštujem savjet što sam dobila od jedne od najdražih bloggerica. Dakle, i dalje sama sebi upućujem koplimente. Jutros dok sam prala zube, presvlačila pidžamu, oblačila odjeću, opet sam sama sebi izvukla osmjeh u onu iskrivljenu liniju na krajevima.

Imam jedan problem dok čitam bloggove, ne podnosim neke greške koje smatram da se ne bismo trebali praviti jer spadaju u one osnovne stavke obrazovanja. A kad smo već odlučili da pišemo blogg, trebamo znati te osnovne stvari.

Krenimo od toga da:
1. Negacija uz glagole piše se odvojeno – “ne znam”, “ne želim”, “ne mogu”. Izuzetak su negacije “nisam”, “neću”, “nemoj” i “nemam”. ZAPAMTITE TO!
2. Rječica “li” se obavezno odvaja – “da li”, “je li”, izuzev u skraćenom obliku kada glasi – “dal’”, “jel’”. Lakše ćete možda zapamtiti ukoliko vam kažem da kada napišete “jeli” onda to neizostavno znači da ste jeli na primjer grah i nikako ne može da označava rječicu…
3. Negacija se uz glagole piše odvojeno, ali uz imenice obavezno “ide” sastavljeno – “nesreća” ili recimo “nezadovoljstvo”.
4. Sinonim riječi “nedostajati” glasi “faliti”, a ne “hvaliti”, i ovo pravilo nema nikakve veze s time što je ispravno reći “hvala”, a često imamo prilike da čujemo – “fala”.
5. Pomoćni glagol “biti” najčešće se pogrešno koristi u prvom licu množine. Dakle, ne kaže se “Mi bi otišli tamo”, već “Mi bismo otišli tamo”. Dakle, ja BIH, ti BI , on/ona/ono BI, mi BISMO, vi BISTE, oni BI! PROSTO!
6. Možda nekima na prvi pogled djeluje nelogično, tek bilo bi dobro da se zapamti da se superlativi pridjeva “dobar”, “jak” i “slab” ne pišu “naj bolji”, “naj jači” i “naj slabiji”, već sastavljeno – “najbolji”, “najjači”, “najslabiji”.
Ne želim da pametujem, ali eto te neke stvari svi mi trebamo da znamo, kada ovo pišem mislim na sve bloggere uključujući i sebe.
Želim vam ugodan dan! :D

Ako sam vas gnjavila sa postom, znajte da niste jedini, ima još jedna žrtva! :D :P
Ako sam vas gnjavila sa postom, znajte da niste jedini, ima još jedna žrtva! :D :P


09.01.2016.

45. Laku noć



"Ti samo budi srcu trag , još će mi neko biti drag, još ću sa nekim naći sreću. Nikad te više voleti neću."

09.01.2016.

44. Potaknuta današnjim danom.

Vi vjerovatno ne znate ništa o Januaru, a kada to kažem mislim da ne znate šta on meni znaći. Čim ne znate ništa o Januaru, dakle ne znate ništa ni o meni. A kako ćete i znati?!

Januar ima tu jednu pjesmu, koja spaja. Koja je spojila nas još daaavno. Januar sam po sebi ne traži puno, ne zahtjeva drastične promjene. Malo mene ima u svakom Januaru. Sada u svakom Januarskom danu ima po jedan moj potpis peticije na pravo na zaborav i sreću.Zaboravila sam koliko brzo može da prođe ono površno. A ono potkožno se ne dira, ne čačka, ne gleda i ostavlja da samo od sebe prođe, iako je u koži u krvi, u mislima. Zbog toga ja otvaram rane i kopam po duši. Ja sam mazohista kada je riječ o sjećanjima. Potrebno mi je jako malo da se razočaram i da ponovo nekome vjerujem ovih dana. Januar je takav, namjerno prevrtljiv. On zna koliko mi malo trba da posustanem. U Januar stavljam dijelić svog srca, stavit ću svaki put po djelić, da te sačeka. Ja sam na milion mjesta u jednom danu. Moje misli trče za mnom, a srce čeka kod nekog daleko. I dalje se pripremam da budem zaista sretna!

09.01.2016.

43. Jutros.

Eh sad, krenut ću od jutra, naravno ona rutina jutarnja šetnja sa Grafom, ali za ne povjerovati ovog puta promjenila sam rutu. Inače idem putem gdje nema puno ljudi, poput Betanije, ili gore prema Skakavcu (Nije bitno kojim putem Nahorevo ili Poljine ). Jer u jutarnjim satima na tim relacijama nikada nema gužve, a i napravim onda veću kilometražu. I hajde reko i Grafu je dosadno stalno da idemo istim putem, hajde idem i ja kao fina raja na Vilsonovo.

Na putu do Vilsa srela sam dosta kolega sa faksa, ali hajde to je ono što kažu: "zdravo za zdravo" ili ono radi reda "šta ima?'". Ali od svih ljudi nikada nisam ni pomislila da ću naići na osobu iz osnovne škole. Naravno ja sam već uveliko zadihana i umorna jer sam dosta prije Vilsa hodala, a i ne znam koji nam je to krug bio, jer Graf dok ne zaobilježi svaki kutak neće lako napustiti mjesto. I uglavnom čujem je iza sebe kako me neko zove: "odmeeene, odmeeene" (da ne pišem svoje ime), okrenem se ja kad ni manje ni više Amir, moj drug iz klupe, nikada se nismo posebno voljeli, ali eto nekako nismo ni mogli jedno bez drugog. Ja sam bila predsjednik razreda, a on zamjenik. I naravno on to nikada nije podržavao jer je on smatrao da on to treba da bude. Ma znate ono dječije. I tako priča on o sebi kaže druga godina medicine, planira da bude neurolog, kaže i da se ženi za tri mjeseca.

I tako, ja gledam i ne vjerujem da je toliko vremena prošlo jer još uvijek se smatram mladom, a gle ljudi već žele da osnuju porodicu, imaju planove, ama jure kroz život. Ja idalje na istom mjestu, završena prva godina prava, druga me čeka stidljivo. I tako ja razmišljam o sebi, on priča o sebi. Čujem ja njega svaku riječ ali na svaku njegovu rečenicu ja imam već u glavi: " A gle mene?! :/" I hajde kaže on mogli bi ove sedmice na kafu, reko pa hajde vidjet ću, pa ti javim. Kaže on : "Daj mi svoj broj, neću da ne izađemo, baš bi volio da protabirimo koju normalno." I tako dade mu ja broj iako znam da se nećemo vidjeti i da je to eto tako pitao. I tako krenem ja svojim putem on svojim. Graf kao da me pita pa hoću ići na tu kafu, gleda me onim svojim slatkim kako ja volim da kažem buljavim očima.

Sad dok pijem svoj crni čaj razmišljam, pa ja i ne pijem kafu. Tješim se. A iskreno da vam kažem nekako se potajno nadam da će zvat, baš me zanima ta njegova priča života. Od kud da je Amir postao onako muževan i hrabar, a nisam ni spomenula miris, dobro je pa sam ostala na nogama, bio je baš po mome ukusu. Možda bi mu i rekla da smo se u djetinstvu bolje slagali. I moram spomenuti njegovo lice, imao je poprilićno jaku bradu za svoje godine, onu baš kao nacrtanu. A na to sam slaba.
Ovo postaje smješno što ja pišem, mislim da je radoznalost u pitanju.
Ajde dosta je, ugodan dan vam želim.
I moram pomenuti da sam mu u prvom razredu osnovne obećala da ću ići sa njim na malu maturu i tako je i bilo.

08.01.2016.

42. Umišljenost.

Mislim da vam do sad sada nisam pričala o tim ljudima, ne volim ih, grubo je reći da ih mrzim jer ja prema njima ne gajim ama baš nikakve emocije. Ja iskreno ne znam kako biti umišljena, niti sam ikada željela biti. Nikada za priču nisam bila teško pristupačna, progovorit ću sa bilo kime, pa makar taj neko drugi nemao ni jedan razred osnovne škole završen, jer eto prosto smatram da od svakog čovjeka se može nešto naučiti. E sad, u zadnje vrijeme susrećem ljude koji nisi pametni a umisljeni su. O umišljenim ljudima samo zato što su lijepi neću ni da kometarišem. Često znam čuti kometare tipa: "Gledaj, kako je ova/ovaj obučen ? (odjeven); Gledaj ovog kako je ružan, a ima zgodnu curu?! (ili obratno) " E kad čujem bilo šza sličnog karaktera, udaljim se sa lica mjesta. (Danas nije bilo šanse da se udaljim od tih negativnih ljudi, ali opet sam sretna :D)

I eto baš danas kad je sve bilo super morala je doći mamina prijateljica, koja je toliko umišljena da je to nevjerovatno, neću vam ni pričati koliko je njen sin umišljen. On je toliko umišljen da bi rado da ne priča s mnom, ali ne može si pomoći pa mora. Ali uvijek je to sa neke visine koja meni užasno ide na živce. Poslje duuugih četri sata sjedenja su digli svoje stražnjice i otšetali iz naše kuće. Uh, koje olakšanje.

Ovo trenutno slušam, volim ovog čovjeka. :D



"Ja nijesam kao svak, ja ne sanjam kadilak. Smuci mi se na to sve,uzmem, citam novine. "

Još više volim njegovu pjesmu "Od druga do druga", ali o tome neki drugi put. A i ova mi nekako sad odgovara.. :D

08.01.2016.

41. Dobro jutro ljepotice. :D

Sinoć prije nego što ću ugasit laptop prvo sam uradila ono što mi je jedna bloggerka savjetovala. Meni je to izgledalo i idalje izgleda kao jako dobar savjet. Tako da sam uradila slijedeće stvari.

Napisala sam sebi cedulice.. Sa slijedećim sadržajem: Ceduljicu sa: DOBRO JUTRO LJEPOTICE, zaljepila sam je na unutrašnjost ormara. Napisala sam još jednu ceduljicu sa: LAKU NOĆ LJEPOTICE, koju sam zaljepila unutar police gdje mi stoji pidžama. U mome kupatilo također na ogledalu piše na ceduljici: ĆAO LJEPOTICE. (to sam napisala samo u svome kupatilu previše bi bilo da sam pisala u drugom..) Bojanku nisam kupila, ali sam odlučila sama sebi da je napravim. (jer volim da crtam/slikam) U potrazi sam za plastelinom.
(neću da je spomnjem ko je ona, ako bude željela da se zna da je ona, sama će to reći)
Uglavnom dan u kojem sama sebi govorim: Dobro jutro ljepotice je počeo jako dobro. Moram priznati da sam se sama sebi nasmijala na trenutak. Mislim da ga je to i učinilo tako posebnim. Sada dok ovo pišem pijem crni čaj sa mlijekom, moram vam reći da nikad nije bio ovoliko ukusan.

Spava ko zaklan.... :D
Spava ko zaklan.... :D


07.01.2016.

40. Moram dodati. GLAVO LUDA!

Ovo je definitivno bilo najgore od mene. Neće se ponoviti. :D

07.01.2016.

39. Laku noć

Želim vam ugodnu noć uz pjesmu: https://www.youtube.com/watch?v=_ntu4Q7sffg

I moram dodati stvarno nekad ne razmišljam!

07.01.2016.

38. Volim zimu.

Poslje duže vremena izvela sam Grafa u šetnju, napunila baterije i eto kofol sam kao bolje... Ne znam nekako imam osjećaj sam na milion mjesta u jednom danu, moje misli trče za mnom, a srce čeka kod nekog dalekog. Mislim da ćemo se pronaći već u Februaru... Moj život je pomalo Januar, volim zimu. I dalje se pripremam da budem zaista sretna. Januar i ovi zimski "vragovi" mi pomažu.

07.01.2016.

37. Još postoje istine koje vole boljeti.

06.01.2016.

36. Besplatni osjećaji.

Ne znam kako se polovično žive dani. Ne znam kako se desi da život, iako je sačinjen od sretnih slika, opet nekako djeluje tužno jer samo jedna fali za saznanje tog osjećaja. Tačno se zeznem, i zeznu me, a sve ukazuje na to da stvarno nismo, na kraju, uradili ništa. Voljela bih da sam drugačija, tako bi mi svijet izgledao jednostavniji. Voljela bih da mi ne fali ta jedna jedina slika, na vrhu za sreću. Voljela bih.
Žao mi je što je moj život postao izložba osjećaja sa besplatnim ulazom. Ovdje sam prije svega naišla na ljude koji su voljni pokloniti riječi, bez trunke pokvarenosti. Svako od njih bi na svoj način spriječio po koju ranu na mom srcu. Iz pogrešnog ugla slika ponekad dijeluje potpuno drugačije onima koji nikada nisu naučili da stvarno gledaju. Zato pokušavam da sakrijem jednu ranu na srcu koja mi se čini nekako samo moja, a previše sam mala naspram nje… To vam je kao efekat udaljenog zuma. Iz tuđih očiju dijeluje manje, dok moje oko vidi samo jednu stvar.

"... onda odjednom raspored mladeza na njenim ledjima kao tajna mapa pokazao mi je u koju zvezdu treba da se zagledam"- Balašević


05.01.2016.

35. Danas sam gledala film "Six Years!"

Dosta, dosta sličnosti.

Laku noć ljudi!

04.01.2016.

34. I necu patiti jer me moras voljeti Bogovi su dali isti bol za oboje..


O Jesenjinu nikad necu pjevati, jer je ludi pjesnik zivot dao bludnoj svetici...

04.01.2016.

33. Dobar dan, dobar dan, dobrar dan.

Par stvari sam uspjela da prenesem na ovoj svoj bijeli prostor koji ide na blog. A isto tako par stvari sam željela da prenesem, a nisam uspjela. Trenutno mi je previše stvari na umu. Jedinostavno sam se počela i da gubim, mislim znam ja šta trebam, ali u toj silnoj želji zatvorim oči i prespavam dan. Tako prođe još jedan dan bez uzimanja vitamina i bez jela. Sada se trudim jedino šta znam da radim u takvim trenutcima, a to je da radim bilo šta što će mi pomoći da svoje tijelo vratim u žive. Voljela bih dok jedem da mi neko priča bilo šta samo da ne razmišljam o tome da jedem. Muka mi je od same pomisli na hranu, jer znam da ću opet da se mučim. I tako dok gutam zalogaje ražovog kruha, pokušavam da razmišljam o svakakvim glupostima. Samo da ne razmišljam o onome što trenutno radim. Zatrovana sam mislima. Lošim, dobrim, pokušajima od misli. A i ja sam negdje usput postala pokušaj. Imam užasnu potrebu da sve konce držim u svojim rukama, jer znam da zbog toga što to prije nisam radila sam se dovela u ovako stanje. Životinje mijenjaju dlaku kada prođe zima. A ljudi? I ljudi su životinje. Samo one koje svoju dlaku mijenjaju po potrebi. Pa tako i ja sada pokušavam da sa sebe skinem taj nevidljivi teret koji me jede. Skidam ga polako, ne dodirujući ga. Plešem, imam snage! Biću bolje. Jer ja želim da svaki slijedeći dan bude dobar.
Dobar dan, dobar dan, dobar dan, kraj sedmice.
Dobar dan, dobar dan, dobar dan, kraj mjeseca.
Dobar dan, dobar dan, dobar dan, kraj…? Nema kraja. NIKAD!
Želim da tako bude, a i kad bude loših dana lijepši je osjećaj kad znam da sam se nadala dobrom.

03.01.2016.

32. Dilema, raskrsnica, odluka.

Dilema.
Raskrsnica?
Čudna je definicija raskrsnice. Jedna od definicija je: ’’Raskrsnica je površina na kojoj se ukrštavaju ili spajaju dva ili više puta koja nastaje ukrštavanjem, odnosno spajanjem puteva.’’

Ja sam, evo, na raskrsnici. Životnih puteva, doduše. Mada stvarno tvrdim da bi mi bilo lakše da je asfalt u pitanju. Bilo bi mi lakše i da je u pitanju izbor srednje škole ili fakulteta jer tada bih već znala i bila sigurna u sebe. Da je opet neka druga malo manje bitnija stvar, opet bih bilo lakše. Išla bih ljevo, možda desno i kada bih vidjela da je to pogrešan put, vratila bih se nazad, pa sve ispočetka. Drugi pokušaj, možda i treći. Tu dolazi do začkoljice. Život ne daje te opcije. Povratak unazad ne postoji, a sličnosti ima i previše kod mene. Rijetko identičnih puteva, ali i dalje nikako da neki nestanu.
Obrisati njega i još par ljudi, a dodati njih dosta?! Pitam se da li je to pravi izbor, šta ako odustanem od onoga pravog, a odlučim se za pogrešno? ŠTA? Trudim se da mislim da ga trebam odbaciti kao što je on navodno greškom odbacio mene, ali uvijek to "odbacivanje" prebacim u neki drugi kutak svog mozga, možda i srca.No, evo, po ko zna koji put, obećavam sama sebi neke stvari. Novogodišnje odluke možda. Vidjet ću se sa njim. Obečala sam mu, ali ne dok ne popravim kilažu jer imam 45,5 Kg na visinu od 167 cm. Vidjet ćemo se tek u Februaru, tačno na moj rođendan 14.02.2016.g. aBd, do tada se nadam da ću popraviti svoje zdravstveno stanje. On će mi se uvijek javljati u isto vrijeme tj. u 23:00 h, moram priznati da je meni jako drago što ću ipak sa njim pričati i vidjet se aBd. Ohrabljuje me činjenica da je došao da me vidi iako nije znao koliko sam loše, dakle došao je čisto iz potrebe da me vidi i zagrli. Potrudiću se. Od sada sam sebi na prvome mjestu, izvući ću se iz ovoga u šta sam upala svojom krivicom!!! Jesam to sam već rekla jednom? Ponavljam se, dođavola. Tako vam je to. Valjda jer hoću da uradim nešto za šta nemam snage, ali želim, a ne mogu i ne znam kako?

Ovoga puta skrećem desno. Ljevo je oduvijek bilo moj prvobitni izbor. Nova godina, nove stvari. Ne novi život. Stari, sa dodacima nečeg boljeg. Pa zato sada radim ono što ne bih inače. Možda popravim sebe u vašim očima, znam da sam ispala kukavica! Ili popravim sebe u svojim očima? Možda mi je to potrebnije trenutno. Iz ličnog iskustva znam da kada pročitaš knjigu više puta i svaki put se sve više zaljubljuješ u nju, to znači da je knjiga dobra. Trebalo bi da nastaviš da je čitaš, iznova i iznova.A ja znam koliko je on nesebično volio i voli (zbog toga mi je i bilo teško priznati sebi da se to desilo), znam da je on moja prva ljubav i prava, znam da me ne bih lagao, ne bih se kleo. Želim da vjerujem da vrijedi pružiti mu još jednu šanu i ne želim da se razočaram ovoga puta, a ako se desi to budite uvjereni da sam sada puno JAČA!

Na samome kraju želim da se zahvalim prvenstverno Carlolini koja je bila tu za mene i nesebično poklanjala mi svoje vrijeme i živce . Hvala ti, nikada ama baš nikada jedan hajmo reci stranac nije učinio ništa slično za mene, hvala ti zašto svaki dan mi nacrtaš osmjeh na lice bilo to PP ili tvojim pozitivnim postom, jednostavno mi ponestaje riječi koliko si ti učinila za mene. Ti si ono svijetlo u mraku!

Moram pomeniti i ostale bloggere,koji su pored kometara pružili riječi podrške u PP i onima koji su to učinili samim kometarom: ne kontam te ba (koji je svojim skromnim: "kako si frende?" svaki put uljepšao dan), paprini (koji mi je dao sliku iz muškog ugla, koja itekako je imala smisla), novi megawolf, SilentS, redchemistry ,oslobodi-me, Tvornicar, srecaa, boemica, el maida, upecatljiva (Lo7), dobrijesultan, Tvornicar, kriticna ja, abigail, ameliee,(koja hrabro podnosi još težu situaciju) ako sam koga zaboravila halalite ljudi, znate da nisam namjerno, ali znajte da mi to puno znači. Opet na kraju moram naglasiti posebno Carolini.

02.01.2016.

31. Ponesi sve što je tvoje, ništa neću da me sjeća. Od sad se dani ne broje, kratko trajala je sreća.



Sakrij puteve svoje nema nade za nas dvoje. Nešto ću ti reći jednom poslje svega još uvijek nas vežu bezimene stvari.

01.01.2016.

30. Eto ga Januar.

Priznajem život umije ponekada da napiše uvod o sebi, iako ja danima odbijam da pišem o njemu. Sinoć sam promjenila par godišnjih doba u jednom danu, došao je tačno minut do ponoći da mi zaželi sretnu novu godinu.

Kada me je ugledao prvo je zaplakao, zaplakala sam i ja iako znam da nisam smjela. Iznenadio se kada je vidio kako izgledam, nisam progovorila ni jednu jedinu rijeć. Postavljao mi je milion pitanja, milion kritika, nisam ni jednu progovorila samo sam upijala njegov miris, izvinjavao se. Na kraju je rekao: "Volim te" ja sam samo prošaputala: "Volim i ja tebe". Zamolio me je da upalim mobitel kako bi se čuli, još uvijek nisam. Pitao me je da se sutra (tj.danas) nađemo kako bi popričali, odbila sam ga i rekla da nisam spremna i da ću mu javiti kada budem. Iskreno dok sam to izgovarala raspadala sam se, ali sam to ipak uspjela izgovoriti. Utrčala sam kuću.

I evo danas, čitav dan razmišljam, šta sad ovo treba da znaći. Pogasila sam svjetla, sada je jedina svjetlost koja dolazi iz laptopa sa ovog bijelog prostora. Ovo su mi trebali biti dani kada sebi postavljam prioritete, a ja još uvijek nisam završila sa prošlom godinom.

Zbunjena sam.

Ostat ću jaka.
Ostat ću jaka.


01.01.2016.

29. Sretna nova godina 2016

Da vas sve prati zdravlje, sreća i uspjeh. :D

30.12.2015.

28. Kako naći put koji vodi do tebe, kako naći mir kad je svega nestalo.

30.12.2015.

27. Nema više magle.

Ponekad desi se...
Stojim i gledam svoje tijelo i sama sebi se smijem, toliko glasno i histerično. Ne znam kako toliko griješim, gledam se i pokušavam da shvatim zašto toliko puno griješim?!

Mrzim miris bolnice, mrzim. Čudno se osjećam. Ma mislim da ja uopće više ne osjećam, mislim da sam izgubila osjećaj. Ne znam, recite mi vi, da li je to uopšte moguće? Negdje podsvjesno znam da to nije moguće, ali to stvarno mislim, mislim da sam izgubila osjećaje. A ako se ovo može nazvat osjećaj, što se trenutno odvija u meni, onda ja imam osjećaj da ništa više nije bitno. Čudno je to kad izgubiš volju da jedeš, ujna mi je donjela najukusnije poslastice, a ja čak i nepomislim da probam.

Jedino što još uvijek volim je da slušam pjesme koje sam skroz zaboravila, čitam nastavke starih knjiga čijih se prethodnih dijelova kroz maglu sjećam i obnavljam stara prijateljstva. Želim da odem odavde, a da se što prije vratim ali da sve bude kao prije, ako ne, onda je bolje da se ne vraćam. Opet čujem neki dio pjesme koji me podseća na nešto staro. Lijepo je to kad imaš čega da se sjećaš. Ne znam šta se dešava sa mnom, ali želim odgovor.

Danas, su izašli svi koji su bili tu u mojoj sobi, ja izlazim tek sutra ujutro poslje vizite, a željela sam danas, vidim nema više magle, otišla je da je barem mene povukla sa sobom.

29.12.2015.

26. Ovo je prevazišlo svaku mjeru.

Ostajem i danas, još jedna noć uz hrkanje starijih dama, još jedna noć. Ne znam sinoć su hrrrkale kao sinfonijski orkestar, jedna stane, druga nastavi i sve tako do 6 sati. Ali u toku dana su jako prijatne, a noć, noć je grozna. Mama nije željela potpisati da izlazim na svoju odgovornost, ja jesam, ali taj neko ko dolazi po vas mora i on, ona nije i eto još jedan dan sam ovdje, moraju me pustit do 31.

29.12.2015.

25. Da vrijeme brže prođe...

Ja prosto znam čudno da volim, da želim i ponašam. Skoro uvijek previše pričam nikada ne ušutim. Često pričam kada nije potrebno, a uvijek šutim kada trebam nešto da kažem. Tako da bar ovdje mogu da pišem i kad treba i kad ne treba.

Nije moguče spavati nikako.. Hvala Bogu pa mi je mama donjela tablet da mogu pisati..Kao što znate zaglavila sam u bolnici, danas mi je prvi dan.(već jučer kad vidim koliko je sati) Čim sam došla, došlo je do problema jer dali su mu paracitamol, a alergična sam na isti. Ustanovili su odmah da je u pitanju teška dehidracija. Stavili su mi neku cjevčicu u nos, koja će kao nadomjestiti tečnost i naravno još jednu direktno u venu, evo čitav dan mi kapa, užasno mi ide na živce, ne mogu se otići ni olakšati kako treba. Ne znam kako mogu dopustiti ovako loše uvjete u bolnici, pa ljudi žohari su svuda! Spala sam na 48 kg, danima ništa ne mogu da jedem, povraćam. Planiraju me zadržati i sutra, ali ne već sam rekla mami da nema šanse, želim kući!

Vrijeme kao da je stalo, nikako da prođe, neće da mi učini uslugu. Vrijeme ne želi da radi ono što ja želim od njega, pa tako da se pokušavam naviknuti. Postoje dani kada jedva pišem, pa se nekako natjeram ili me baš ovo vrijeme natjera da nešto zapišem iako nema poente. A isto tako postoje i oni dani kada me samo slova razumiju. Moje sreća je u pitanju, zamislila sam želju sinoć ili da se vrati vrijeme ili da me nema. Nema više poente.

Mogu da se zakunem kada god se ovo nekome drugome desilo da sam klimala glavom, a nisam razumijela šta u stvari potvrđujem. Puno puta nisam razumijela. A sada vidim nešto je moralo da se promjeni sa godinama?! Neko, puno pametniji, rekao mi je, takođe, da ću se svim svojim sadašnjim problemima u budućnosti smijjati. Biće i gore, kažu, biće gore kada počneš da živiš život onakav kakav u stvari jeste. I tada sam klimala glavom, ne shvatajući šta pričaju. Mislim da je sada život počeo. To mislim jer ne vidim da je ikad bilo GORE a u isto vrijeme da sam ovoliko mirna.

Ne tražim smisao života, jer smatram da pisanjem ovih postova stvaram svoj. Vremenom će se i on ukazati, kao godinama utabana staza. U glavi čujem onaj dobro poznati glas kako mi govori: "E to je poenta". I ja napokon klimam glavom i razumijem.

28.12.2015.

24. Nema više kukanja.

Javljam se iz bolnice, imam nekih zdravstvenih problema, uglavnom, odlučila sam definitivno, nema više kukanja. NEMA! Bar ne što se tiče ovoga.

27.12.2015.

23. Odvezla sam se u grad. Reko da zaboravim.

Odvezla sam se u grad i prolazim pokraj novootvorenog centra koji mi je uništio život i baš crveno na semaforu. Dok čekam, ti prolaziš ideš na posao, nisi sam, kolege su sa tobom smiješ se, a meni u autu svira: "Svako crveno bi značilo da smo skupa dulje. Sad jurim kroz njih, što dalje, što dalje…"

Jedva čekam žuto, pa zeleno da bježim. Oći su počele da suze, obrisala sam ih, Graf sa zadnjeg sjedišta glasno zaciuka za njim, prepoznao ga je. A ja samo gas, gas, gledam kada će zeleno, da stisnem što jače, ali eto Božija volja kao da ne dade, kao da je vrijeme stalo, tako je sporo prolazilo. Napokon odape, odlazim, a on sigurnim korakom sa smješkom na licu ide u nove radne pobjede.

27.12.2015.

22. Ljubav je slijepa, lijepa, ljubav oprasta?!

Još uvijek čekam da bude bolje, ali nije ni jednu malu trunčicu. Samo je gore, ali bolje nije. U glavi samo vrtim posljednjih mjesec dana.Tek sada shvatam koliko je ljubav slijepa i lijepa pa sve ono što tada nisam, sada primječujem. Vraćam film. Pa kako to da nisam prije primjetila, sve je naslućivalo na to. Uvijek sam svo to nejavljanje, zapostavljanje prepisivala umoru. Jer znala sam da mu je ovo prvo radno iskustvo i da nije navikao, pa reko umoran je ipak je to za njega velika promjena.

Jučer je zvao, ali samno jednom. Pošto me nije mogao dobiti na mobitel, zvao je na fiksni, nisam se se javila. Javila se mama i rekla da nisam kod kuće. Ali eto zvao me na fiksni, pa reko možda mu je žao, možda nije tako mislio, možda je to od njega samo umor uradio, reko doći će on. I sve čekam da čujem zvono na vratima, i kad otvorim vrata da ga snažno zagrlim. Ali uzalud, sve je to uzalud. Kada bi barem znala da me još uvijek, voli da se njegova osjećanja prema meni nisu promjenila, da sve ovo je samo umor, odmah bi se borila za nas, ne bih dopustila da ovako završi. Još uvijek čekam, čekam da mi kaže kako je ovo samo jedna prepreka koju moramo zajedno preći.

26.12.2015.

21. Još uvijek.

Još uvijek sam u njegovoj dukserici, još uvijek je narukvica sa našim incijalima na ruci. Još uvijek se kao nadam, a ugasila sam telefon, promjenila lozinke na internetu.
Čudno je to, jer ja nikad te lozinke nisam tražila od njega, niti sam ikad zavirivala u njegovu privatnost. Dok je on uvijek želio sve da zna, uvijek je trazio lozinku od svega.
I eto sad on kaže da ja njega špiuniram, nikada ga nisam špiunirala, možda jesam trebala pa ne bih ispala ovolika budala kao danas. Dozvolila sam sebi da u najboljim godinama tonem dublje u propast.
Ne znam, jesam naslućivala, kada je počeo da radi. Jesam. Ne mogu lagat, ali sam uvijek sebe prekinula u takvim mislima. Tjerala sam sebe da razmišljam samo o njegovim dobrim osobinama i upijala ih.
Ja ne mogu prosto da pljujem po njegovom imenu, jer on je moje sve. Od petog razreda osovne sam ga krišom posmatrala i dolazila na klizanje kako bih ga samo vidjela, da bi u osmom to prestala da radim i onda je on mene potražio. I eto prošla je i srednja, došao fakultet. Nijednog mladića nisam pogledala, a ako je ko pogledao mene samo bih ih odgurnula.
Možda mi Bog i pokazuje kakva sam to ja osoba postala. Jer prije sam uvijek bila okupirana sa vremenom, ispunjenim. A od kada sam njega upoznala, on je želio da me ima samo za sebe, kada bih izašla sa prijateljicama, on bi se ljutio, sumnjao. Tako sam prestala i izlazit. (A on sada kaže da sam ja to njemu radila. Laže sam sebe sa time, jer ja i on znamo ko je to radio.) Živjela sam samo za taj jedan dan u sedmici, kako bi se moje oči nahranile.
Još je rano da išta više pišem. A i ne mogu više.

25.12.2015.

20. Završilo je.

Eto šest godina moga živita je zavšilo, od sada vjerovatno ćete rijeđe ovdje čitati postove veselog karaktera. Odoh i ja u one ustaljene, depresivne i pesimistične bloggove. Stvarno nisam imala namjeru biti ovakva, imala sam dosta planova, ali eto pokvariše se u jednom danu. I mislim da se ovo više ne može nazvati da je najbolje od mene, jer toga više nema.
Ostavio me je, jednom porukom. Ne znam možda sam bila i dosadna djevojka. Od mene nikad nije dobio ništa više od iskrenog zagrljaja i poljupca. Dosadilo mu je, ipak nije on više dječak, njemu treba BOLJA. Našao ju je nadam se da će biti sretan. Nadam se da on može tek tako sve uspomene sa kaputa strest. Ja ne mogu, a iako mogu trebaće mi dosta vremena.
Završilo je preko telefona nikada nisam mogla zamisliti naš kraj, ali eto došao je.
Nemam snage prosto ni da pišem, previše je suza u očima kako bih vidjela šta pišem. Previše..
Vi koji ste i čitali moj blogg, više nećete jer ovdje više nema ništa pametno pročitat. Ovo je od sada samo moj vetil, kojim ću ublažavati svoju bol.
Tek sada razumijem zašto nije došao na maturu, zašto nove godine ne slavimo zajedno, zašto me svi pitaju jesam li sa njim, zašto me nije upoznao sa svojima a ja kada sam predložila da upozna moje nije želio. Tek sada sam HRABRA i priznajem sve.

25.12.2015.

19. Zauvijek MOJ!

Uhvatila sam sebe kako sječem etikete. Počelo je sve da mi smeta, da me žulja, grebe ma jednostavno da mi smeta.
Ubrzo sam shvatila da mi je jedna etiketa previše blizu srca, pa sam je ostavila na pola odsječenu, onako da visi. Pa tako odsječena visi već dva dana.
Da, ovo je jedan od onih dana kada ništa ne valja. A činilo se kao da to ništa i niko neće pokvariti. Činilo se kao da ja neću dozvoliti da mi iko to pokvari. Jednostavno se učinilo da je sve uredu.
Ustvari ja sam željela da je sve uredu, željela sam da bude tako i da djeluje baš tako. Ustvari, željela sam da sve bude uredu, a ustvari ni papir nisam u stanju da ispravim.
Sve vrijeme dok sam šetala po ovog magluštini sa Grafom se smijem na silu, plačem u pogrešno vrijeme i onda se sve to odvija u pogrešnom redosljedu. Pa tako da sad smjeh ide za trenutnim razlogom za suze, jer ne želim da se vidi, da ko osjeti. Ne mogu ih više ni suzdržati smjeh nikako da stigne suze, da ih zamjeni. Što je najgore sve to se odvija u meni.
Kao što to obično biva kad nešto radiš pogrešno, ono drugo što slijedi nikako ne može biti ispravno. Pa tako da sve radim pogrešno i ono što nikada ne bih. Potiskujem sve.
Sinoć sam zaspala sa suzama, sanjala sam ljubav i smjeh, pa sam se opet probudila sa suzama jer sam sebi dozvolila da nešto takvo sanjam, a ne da živim.
Detalje koje ne bih da zaboravim, zapisaću ovdje kao osjećanja. Naučila sam, poslje toliko godina, da stvarno nikada ne zapamtiš sve riječi, ali osećaje uvijek.
A moja osjećanja? Kose se sa sjećanjima i riječima. Žao mi je što nisam jedna od onih jednostavnih.
Mada danas dijlim sve na crno ili bijlo. Farbam crne dane u sivo, tek toliko da ih ne bude previše.
Ovi dani su jedni od onih dana koji će proći. Znam da hoće. Pa želim da sve njegove dobre osobine upijem do granice dok sve ne bude dobro. (A ima ih toliko)
Sve je loše je uvijek prolazilo sa njim, a dobro nikada nije išlo bez njega.
Nikada neću zaboraviti rijči one pjesme, ali ne mogu da čujem od svjetlosti od ove sumorne magle. Probija se polagano kroz guste oblake magle.. Uspjevam da čujem kako mi na uho pjevuši: "Zauvijek tvoj, potpisujem na svaku ludost pristajem,zatvori me i baci ključ,da vise nitko ne moze uč'" Znam da smo mi vezani jedno za drugo odavno, NE DAM jer ti si moj odavno.
U obrnutom krugu su i sva čula pomješana.
Ovi dani su jedni od onih dana za koje znam da će proći i da će me kasnije samo podsjećati koliko sam ustvari ja jaka, koliko smo mi jaki.

24.12.2015.

18. Facebook

Odmah da kažem da nemam taj famozni profil na Facebook-u, jer davno sam zaključila da time dajem zapravo da mi drugi zaviruju u život i da ga upotrejebe onako kako njima odgovara.
Davno sam to shvatila.
Ali iskrena da budem nisam znala da na toj istoj GLUPOSTI, postoji još veća.
Ta stranica Spotted-Sarajevo gdje dopuštaju potpunim strancima da traže nekoga iako znaju da taj neko ima svoju drugu polovinu.
Isto tako bih voljela da nemam prijatelje koje imaju taj profil kako ne bih saznala ovo. Ali eto saznala sam, VOLJELA BIH DA NISAM!
Ne znam, šta je to toliko tužno u tuđim životima pa da se mješaju u moj.
Ne znam, kako sad to odjednom se sve preokrenulo.
Ne znam, ni kako iskreno da vam kažem udahnem zraka sa tolikom kneglom u grlu.
Pa Bože dragi zar može žensko da bude tako jadno i da traži nekoga ko već ima djevojku.
Još više me boli to jer znam da on zna, a šuti. Znam da su mu rekli na poslu kako je osvanulo to na facebook-u. (isto kao što su meni rekli)
Krivo mi je što me gleda u oči i šuti. Šuti kao zaliven.
Da li je to neko uspio da sroza više od šest godina mog života?
Bože Dragi. Stavljam masku, neće vidjeti razultat svoga truda!

PS: Brišem sve svoje slike sa blogga, definitivno nedam više nikome da se mješa u moj život. Ljudi su zli, ama ljudi su đubrad. Čast izuzecima.

23.12.2015.

17. Neću tužne priče danas primam samo smijeh il u kešu il na rate meni svejedno je.

Hvala svima koji su mi jučer uljepšali dan bilo to kometarom ili pp.
Nekako sam shvatila da ljudi koji zaslužuju pažnju sami se obrate i požele sreću.
Hvala još jednom.
Ja i Graf smo jutros kao po starom običaju otišli u šetnju. Dakle oko pola sedam, još uvijek je mračno napolju. A kako sam stalni gost na Betaniji sa Grafom tako da smo hajmo reći uvijek dobro dočekani. Ispričali smo se sa šapama lutalicama, a i jednom Grafom prijateljicom. Uhh.. samo kad je Graf ugleda, oči mu se ožare. :D Ljepotan moj.
U posljednje vrijeme, ne znam da li ste primjetili pokušavam da izbjegnem ponoćnu svađu sa sobom. Iako znam da sve što napišem tada je prosto tako. Ali ipak odmaram mozak, treba mu odmora. Imala sam osjećaj da će pući od silnih misli.
Prosto sam odlučila da u ovu godinu uđem sa osmjehom na licu. Ne želim suze, ne želim negativne misli. Ne želim ništa što će mi pokvariti ovaj divan osjećaj.
Jednostavno sam se jučer probudila sa takvim mislima u glavi i neću dopustit da neko ili nešto pokvari.

22.12.2015.

16. Osmjehom otvori vrata. Izvuci sunce iz šešira , stisni me jako da boli, u zagrljaju ja sam mirna...

Jutro je počelo buđenjem.. i siječanjem na more. Ove godine. Danas imam osjećaj mogla bih sve..

Odavno sam kupila Hennu i iz drugog pokušaja je uspjelo..
Odavno sam kupila Hennu i iz drugog pokušaja je uspjelo..


Još kad ovo ugledaš u dnevnom. Možel bolje? NE!  Napokon moje!
Još kad ovo ugledaš u dnevnom. Možel bolje? NE! Napokon moje!


21.12.2015.

15. Bijeli prostor ispred mene.

Bijeli prostor ispred mene, nalik na posljednju stranicu neke davno započete ispovjesti. Na ovoj čistini vidim samo osjećaje koji su odavno nagomilani u nešto što se zove život. Mislim ako ne pišem da ću poludjeti pa tako i u wordu svakodnevno zapisujem.

Dugo sam na ovome bijelom prostoru vidjela samo sivo. Tooliko nijansi sive da kako gledam u njih one sve više tamne, iako su stvarne sive, opet vidim i nijanse bijele. Boje su jasne toliko da shvatim da ih poznajem samo jer za više ne znam. Nasmiju mi se i ova slova sa kojima pokušavam da zapišem svoje osjećaje, pa onda za njima i ja se sama sebi počnem smijati. A ruke same brišu sve napisano o njemu. Smiju mi se i svi ostali kada vide da pokušavam da ponađem po još koji izgovor za moje uspomene koje se guraju u prvi plan. Jer svi ostali umjesto mojih slova vide tugu, dok ja u njima vidim raniju sreću.

Tako razmišljajući shvatim da se perspektive mjenjaju kad se mjenja i mjesto. Pa tako ja za njegovu sreću crpim svoju sreću. Trpim sve to što se kod njega zove posao, trpim jer znam da mu je neophodan posao. Jer znam koliko je teško danas naći bilo kakav posao. Trpim jer znam da vrijedi.

Kada problemi počnu da se gomilaju, ja ih prekrijem ovim bijelim prostorom. Zbog toga sa na njega i ovako kao i sada oslikaju. Ti isti problemi nestaju kada se prebrojavaju i mjere. Problemi ostaju neriješeni kada shvatim da ih ustvari nije ni bilo.

Ja sam samo željela da uvijek krenem od dobrog. Da naviknem, da ne budem ljubomorna, da budem strpljiva. Da dodam spisku još jednu razliku između nas, zbog koje su me smjestili među pesimiste. Dobro znam… Bilo je i loše. Bilo je dana kada je bilo loše do te granice da je sve dobro dijlovalo toliko daleko, da je loše postalo dobro. Onda je posebnosti pala cijena na tržištu licemerja. Ja sam papire zgužvala i utopila se u masu.

A ja nisam željela da ikada budem jedna od. Ja sam samo željela da budem jedna jedina, uno. Shvatila sam da u životu ne trebaš tražiti da ono samo dođe, ali treba znati prepoznati.

Ja sam njega prepoznala još dok sam dijete bila, prepoznala sam ga u onome sivilu. Iako sam danas srela poznanice koje su me pitale (podrugljivo):
"Jesi još uvijek sa njim?" (A znam koliko su silno željele njega.)
Sa ponosom izgovaram da jesam.
Onda jedna od njih počne opet:
"Hvala Bogu, evo i ja sam našla jednog ( Bože dragi ko da je životinja čuj jednog) vozi BMW (Ili neko drugo bijesno auto nisam upratila i nastavi ona), a zbilja je li on napokon kupio auto?"
JA: " Nije, ja i on smo kupili sebi sve ove tramvaje sarajevske, svaki ovaj tramvaj je naš, svaka ova trola je naša, mi smo za sebe izabrali sreću i dobro nam je" (Imamo auto što su mi roditelji kupili ako nam zatreba, ali volimo više ovo što imamo ja i on.)
Ona druga me pogleda kao sa neke visine. Obje u isto vrijeme počeše:
"Drago nam je što smo te vidjele, eto žurimo, čao."
Ne znam, nekako su probudile u meni neku drčnost reko ja njima BAJ BAJ.. :D

Ja sam odavno naučila da pamtim samo ono što ne znam da objasnim. Pa sam željela da me ne razumiju, pa jednoga dana kada nađu sreću da se sjete mene. Ja ne znam riješenje za svaki problem, ali znam za jednu univerzalnu jednačinu. Saberem razlike, pomnožim sa dijlovima i počnem da oduzimam, nadajući se da će rezultat biti u plusu.

I sada hodam korak iza mase, jer oni što trče ispred ubrzo se umore. Ja možda kasnim sav jedan život za onim što mogu da budem, ali i to dodajem spisku razlika, da nikada ne budemo isti. Njihovo najbolje je za mene tek obično. Čula sam da posebnost i dalje ima kakvu takvu cijenu. Ja svoj život dajem za svoje ljude, jer ne znam kome osim njih ne moram da objašnjavam što sam slomila sve dijlove sebe, samo da bih popravila ono što su pokvarili. Zato ispisujem rijči jednog optimiste. Da nikada ne saznate gdje da me svrstate za stalno, pa da budem jedna od rijetkih koji ih zbunjuju. Jedna od rijetkih kojoj je bitnije siječanje i obraz. Jedna od rijetkih koja će biti jedna-jedina jer takvih neće biti više.

20.12.2015.

14. Vrijeme je samo dok ga ima.

Baš kao što to obično biva, bar što se tiče ono za čime sam plakala jučer, danas me već zasmijava.
I mogu da vam kažem da sam zahvalna što od suza ne mogu da vidim dovoljno jasno da u tom brlogu emocija upalim laptop i počnem da pišem. Zahvalna sam na tome zašto ne stignem neke misli da zaobilježim. I sad već sigurno mogu da kažem da mi je drago što u tim situacijama zatvorim oći i pustim da zaboravim.
Prestala sam da brinem kako sam se osjećala jučer, jer sutra želim da se osjećam bolje. Vremena se mjenjaju, vrijeme se mjenja, a vremenske zone su tu da nam pokažu kako vrijeme može da se ukrade u bilo kome trenutku. Kako možeš da ostaneš isti sav život, prolazeli sati ili ne?!
Kad sam god uzela novine da pročitam uvijek sam između redova najviše pročitala, a to je da je svijet već odavno nestao. Ali ipak ako mene pitate, svako ima svoj svijet, samo je pitanje ko je uspio da sačuva svoj.
Sunce sija svugdje, baš baš svugdje, kod mene je nekad znalo da zasja najjače. Ne, ne nije me opeklo, već ugrijalo. I, da priznajem nekad zna i da zaboli ali samo kako bi me posjetilo na snagu koju osjećam.
Znate, razmišljala sam kako da iz svoje glave izbacim taj strah koji osjećam prema ovome svijetu, da izbacim samo njega a da onaj strah prema Bogu samo ostane.
I znate.. u glavi sam smislila scenario kako skačem bez padobrana. I u toj želji a isto tako znanju da nemam više šta da izgubim odlučim da se borim, raširim ruke i letim. Jer nije izlaz dočekat se na noge (jer ko ti garatuje da češ se aš dočekati na noge?!), nije izlaz ni imati na koga se oslonit, a isto tako često i plan B propadne.
Vjerujem samo Bogu i u snagu koju mi On daje, hvala Ti što si me naučio da "letim" u ovome svijetu koji kod mene još uvijek postoji i u kojem sija sunce bez obzira što ponekad zađe. Jer vrijeme? cijeni ga dok ga imaš!

17.12.2015.

13. Popravljanje onoga što se popravit može.

Definitivno neću pisat ništa o posjeti tati. Jednostavno još uvijek ne mogu. Trebao mi je jedan cijeli dan da se smirim i dovedem u red. Da se dovedem u to stanje da mogu sutra ustat i nastavit sa svojim obavezama. Mama je naravno primjetila da nešto nije ok-e. I znam da to nju boli više nego mene, ali eto ona je odlučila mene razveselit novogodišnjim šopingom (kupovinom).
Bile samo danas u SCC, kupila mi je prelijepe novogodišnje čarape u Pull & Bear-u. Poslje smo obišle još puno radnji, ali ne znam eto baš nešto nisam bila u elementu. Ali svaki radnik koji je bio za kasnom se smješio, pa su mi uspjeli vratit osmjeh na lice. Danas nisam naišla ni na jedan (bar mislim) lažan osmijeh. Često se zna desit da me i ti osmjesi, naprave nervoznom ali eto baš danas nisu.
Kakva su vaša iskustva sa radnicima koji rade za blagajnama/kasama?!

Zaljubila sam se u ove čarape, to su te koje sam danas kupila. Dođu u ovoj prelijepoj kutijici. :D
Zaljubila sam se u ove čarape, to su te koje sam danas kupila. Dođu u ovoj prelijepoj kutijici. :D


14.12.2015.

12. Sutra kući

Sutra rano se varaćam kući. (prije vremena) Tako da ću ranije leći. Treba se pripremit za put autobusom.

13.12.2015.

11. Komšinica i koncert

Imala sam kartke za koncert Parnog Valjka, ali eto pružila mi se prilika da posjetim oca i nisam otišla na koncert, karte sam poklonila komšinici, a ona mi je snimila atmosveru sa koncerta i poslala. Mogu vam reći da mi je jako drago šta ja nisam otišla već ona, jer ja sretniju osobu od nje odavno nisam vidjela. Ona je inače djevojka od trideset godina. Uzor mi je poslje mame naravno. Igrom slučaja danas joj je rođendan. Znam da ove retke ona neće nikada pročitat, ali eto imam potrebu da pišem o njoj. Oduševljena sam činjenicom da ju je tako mala sitnica učinila tooliko sretnom.

12.12.2015.

10. Slučajni post. (Razočarana)

U vrtlogu emocija, otkrila sam da sam još uvijek daleko u prošlosti.
Noćas sam izazvala samu sebe, pojavila se u njegovoj blizini, sa osmijehom. Sa željom da mu kažem: "Tata, falio si mi, svakim danom sve više." Šteta što dugo nisam izadržala. Sve je djelovalo lažno, a ti si bio tako daleko. Teško je priznati da više nisi isti onaj moj tata, koji bi me dizao visoko visoko i vrtio u krug. U tvojim očima ne vidim sebe, ne vidim čovijeka kojeg sam poznavala svih svojih dvadeset godina, kojeg volim jednako snažno. Mrzim istinu, mrzim tu činjenicu da te je posao udaljio od mene, braće i mame. I tako gledam te, ne mogu više izdržati.
Najlakše je izaći iz prostorije i sve je to uzalud, dok živiš u meni to jeste u svakoj kapi moje krvi, dok sa tobom provodim ove dane. Putujem sjećanjima. Putujem i prisjećam se kada si prvi put otputovao i sjećam se one sreće kad si me ugledao. E moj tata.. Poslje duže šutnje upitala sam te da se prošetamo i popijemo čaj.
I tako mi šetamo.. Pokušavamo da pričamo, uspjevamo ali opet ne kao nekad..
Na najjednostavnija pitanja, uvijek su teški odgovori. Tako upita on mene.
Da li si sretna? Zamislila sam se.
Ušutila se.
Izgubila dah.
I nekako uspjem izgovoriti: SRETNA SAM !
..drugačiji odgovor, bi tražio objašnjene, a to već ne bih podnijela, pokleknula bih i otvorila dušu.
Suze bi nakvasile moje lice, moju savršenu masku.
Razočarala bih njega, koji znam da me voli.. Ali ta daljina.. Prokleta daljina. Volim te tata, popravi to svoje drvenasto srce, potreban si i meni i braći i mami. Volimo te. Vrati se, trebaš nam. Nikada nisam ni pomislila da ću jedva čekat da se vratim u Sarajevo.
PS: Slučajno sam obrisala post u kojem sam pisala koliko se radujem da ga vidim. Eto kad nešto krene onda baš krene.

Sreća je kao sunce. Kad je najljepše, zađe.
Sreća je kao sunce. Kad je najljepše, zađe.


08.12.2015.

9. Previše razmišljam u ponoć.

Često mi misli lutaju u prošlost, pokušavam da ih vratim i usmjerim u drugom pravcu. Dobro, prošlost je prošlost i to nekako već i mogu da podnesem, jer sam svjesna da je to prošlost. Ne mogu da vam opišem kakve crne misli mi dolaze kada pogledam šta se sve dešava ljudima. To se proteže do tog stepena da razmišljam da će biti rata i sl. Brinu me i dešavanja u svijetu. Oko mene ni ne pomisle na takve stvari, žive život, užaivaju, neka je njima dobro. A nevina dijeca? Nevini životi?
Kada čujem šta se dešava u Libiji, Iraku, Gazi... nekako proživljavam sve to sa njima.
Pa čak i nakon toliko godina poslje holokausta, kad god iznova pročitam Anu Frank ili poglededam slike, nekako proživljavam sve to zajedno sa njima. Ne znam šta se dešava sa mnom.
Mislim da je suvišno da pričam kako se osjećam kada se spomene rat u Bosni. Da se razumijemo, nisam oduvijek bila ovakva. Ne znam, valjda kako sazrijevam i sve sam svijesnija života. Sve se više bojim. Bojim se šta će biti sa svijetom za nekim dvadeset-trideset godina? Ima li spasa za nas?
Mislim da je vrijeme da se PROBUDIMO!
Mislim da nije kasno da popravimo, da izliječimo. Naravno da nećemo moći da vratimo mrtve, ali ZAJEDNO možemo da pomognemo bolju budućnost, za nas, za našu djecu, za naše unuke. Ja sam već odavno izabrala put kojim planiram pomoći drugima ne samo sebi. Znam da će put biti težak pun trnja, prepreka, ali ja odustat neću dok sam živa
"A vidjela si, na ovom svijetu nema riznice, nit`blaga, da nisu po njemu polegle zmije. U tim borbama, mi smo samo segrti mudrosti strpljenja. Cekat`se ne zna, zurit`se ne smije, a vrijeme je, samo dok ga ima." - Mustafa Širbić

07.12.2015.

8. Novogodišnja obećanja i želje!

Čitam mnogi su se odlučili da pišu "30 Days Blog Challenge - post sa pitanjima" , ja ipak neću jer imam osječaj da to kod mene neće funkcionisati. Ali u svakom slučaju jedva čekam da svaki dan kod vas pročitam nešto novo. Želim vam sreću.
Gdje ode ova 2015. godina? Ili, bolje rečeno na što ode? Jesam li ostvarilia sve što sam željela? Jesam li napravili dovoljno posla? Jesam li zaradili dovoljno novca-za faks? Jesam li dostigla ciljeve koje sam zadala na početku ove godine? Izgubiti ovo malo naslaga, a dobiti umjesto toga mišiće? Pročitala više knjiga? Upisala akademiju? Započeti drugu godinu faksa? Konkretno, jesam li ostvarila sve ono što sam duboko u sebi odlučila? Da li sam 2015. godine radila ono što sam rekla da ću sigurno? Jesam li? Ni pola od toga! Sanjala sam puno, trudia se manje od onoga što sam sanjala. Zbog toga su mi i rezultati očekivanja bili polovični (ili su očekivanja bila prevelika)!
Moja lista idalje je zaljepljena za vrata untrašnjosti odmara, svega 5 stavki je otkačene kao uspješne. Ove godine ću morat skoro prepisati sav spisak.
Što se tiče NOVOGODIŠNJE INVETURE, danas sam razgovarala sa prijateljima tačnije, jednim prijateljem i prijateljicom i mnogo mi je lakše. Doduše ni oni nisu ništa posebno ostvarili, mislim konkretnije. Dakle, nisu ostvarili sve što su planirali za ovu 2015. godinu. Bez obzira na to što svake godine zaželimo da nam se (one se NE) OSTVARE ŽELJE, međusobno razmjenjujemo čestitke... Ali.. Ostaju li to samo lijepe želje? Jesmo li previše željeli sebi i jedni drugima? Trebamo li biti tužni ako nismo uspjeli ostvariti svoje želje u ovoj godini? Trebamo li izgubiti bitku i volju za uspjehom?
Svako od nas ima svoj odgovor i svako od nas je sasvim u pravu s tim odgovorom. Ja imam svoje mišljenje koje kreće od onog što sam ostvarila, a ne što je propušteno. Iako je to samo 5 stavki, mislim da sam malo više poželjla inače uvijek želim više, ne zato što sam pohlepna već zato što želim sebe natjerati da budem bolja.
Dakle, nisam sve ostvarila što sam sebi postavila, ali ne mogu reći da nisam bila uspješna. Bilo je napretka i zadovoljna sam. Ove godine sam upoznala najviše ljudi u svome životu. Uspostavila sam puno bolje odnose. Čak stigne i poneka čestitka za moje napore. Zahvalna sam na podršci i na sugestijama koje dobijam od sebi dragih ljudi jer znam da to rade kako ja ne bi pokleknula. Vidite da sam počela i pisati blogg, nakon duuuugo vremena. Po prvi put pišem, ama sve ono što tišti i veseli moju dušu. Ali svoja obećanje i želje neću napisat jer ona su samo moja, poput dijeteta sam, vjerujem ako ih napišem da se neće ostvarit. A vama želim da iduće godine više radite na ostvarenju svojih želja. Znate da većina stvari o uspjehu ipak ovisi najviše o nama samima. Kada nakon 365 dana budemo zbrajali i iduću godinu, vidjet ćemo dokle smo stigli.

Biće bolje..
Biće bolje..


06.12.2015.

7. Blizanka

U trenutku dok sam se razvijala u majčinoj utrubi nisam bila sama, bila si tu. Da, ti. Moja sestra blizanka. Moja druga polovina. Čudno, ćak i nakon dvadeset godina bez tebe, JOŠ UVIJEK FALIŠ MI. Uvijek si mi falila, jer nije malo devet mjeseci u tako malom prostoru. Eto, sad možete shvatit otkuda uvijek svađa u mojoj glavi kasno u ponoć, onaj glas koji čujem samo ja kada god pogledam u ogledalo si ti. Ili bar ja želim da si ti, želim opravdat svoje postojanje, jer moj život nije jedan, već dva. Ja živim za tebe i za sebe. Ne želim te razočarati, jer sve ove godine ti si mi davala snagu. Onaj vjetar u leđa. Uvijek sam te osjećala. Kada god bih pala, ti bi bila ta koja bi mi svoju nevidljivu ručicu pružila. Osjećam te svakim svojim udahom. Tako mi fališ, željela bih da kada gladam u tebe da vidim sebe, baš kao u ogledalu. Kada bih god vidjela blizanke, uvijek bih taj dan provela maštajući o nama. Maštajući o svemu onome što smo mogle, a nismo. Postojiš u svakoj suzi koja padne, u svakom trenutku kada mi ime izgovore (naše samo naše nn), u svakom osmjehu, kada god poželim da te zagrlim, da te poljubim... Ti za mene nisi mrtva, jer svaki moj udah zraka je posvečen tebi.



05.12.2015.

6. Lijenost. Kako se otrgnuti?!

Danas skoro čitav dan čitam bloggove i samo nailazim na “tužna sam, patim, oj kako boli kad voliš“ i bla – bla - bla - bla... Ne želim kritikovati ljude sa svojim kometarima, tako da ih ostavljam samo kada želim da nekome kažem da je upravu i kada mi se nešto sviđa.
Naišla sam na 10-tak bloggova koje mogu da čitam jer ne pišu da bi ih neko tješio.
Helem, da zanemarim bloggove, na moju žalost a mislim i vašu svi mi poznajemo ljude koji su ne samo lijeni, već lijeni na kvadrat.
Oni su toliko lijeni, da su lijeni borit se protiv svoje lijenosti. Jer je zaboga puno lakše biti depresivan, tužan i slično. Niko od nas neće se izvikat na lijenčinu, jer i sam je svjestan da je i on PONEKAD lijen.
Imam utisak da je lijenost postala poput epidemije- kud god da se okrenem vidim ljude koji rade sve samo ne ono što bi trebali tačnije širiti ljubav, mir, davati vjetar u leđa. Svi su uvijek prezauzeti ovim, onim. Lijenčine su slabići. (Mislim na konstantne lijenčuge.)
Preslabi su da bi se odoljeli napastima koje ih navode na egoistično zadovoljavanje osobnih potreba i želja. Prikrivaju i opravdavaju svoju lijenost svim mogućim paravanima i tako se udaljuju od blagostanja. To rade slabići. Kad dopuštaš da te obuzme lijenost, to znači da se predaješ sovoj napasti, pokazuješ da si slabić.
Kad pretjerano provodiš vrijeme okrivljujući druge, ustvari kradeš Bogu dane (Kako se sa razlogom, kaže u narodu.) Stvoreni smo, dakle došli smo na ovaj svijet ne da ljenčarimo kao slabići već da ispunimo svoju svrhu kao junaci. Par puta dok sam bila mlađa sam uhvatila sama sebe u takvom "stanju". Primjetila sam da to „stanje“ traje predugo.
Stala sam pred ogledalo i započela svađu sama sa sobom, pitala sam sebe :
„Jesi ti slabić? Zašto dopustaš da te obuzme ljenost? Jer.. to znaći da si slabić! Ti nikada nisi bili troma duhom i tijelom, pa izgubila si se u svakodnevnici. Zašto si se prepustila rutini života? Zašto ne želiš kvalitetniji život?“
Progovori drugo ja:
„Pa to su sve pokazitelji slabića, ti to nikada nisi bila.“
U to vrijeme da mi neko kaže da sam slabić strašno bih se naljutila. I nekako sam se istrgla iz toga, ali vjerujte da sam mogla reći da lijenost boli, da bih vrištala iz sve glasa.
Da zaključimo u slučaju da ovo bude čitala neka lijenčina, ako imate neke od ovih siptopa pod hitno se posavjetujte sa samim sobom, jer nikom drugom nije dovoljno stalo! :)

04.12.2015.

5. Pala magla do pola Sarajeva, ne vidi se ni kuća ni kapija..

Pala magla do pola Sarajeva, ne vidi se ni kuća ni kapija.. Danas je baš jedan od tih dana, a Sarajevo ne bi bilo Sarajevo kad ne bi imalo svoju čar. Volim ovaj grad i kad je kiša, magla, sunce, Proljeće, Ljeto, Jesen, Zima. Jednostavno ovaj grad moraš voljeti ako imaš dušu. Roditelji mi nisu rođeni u Sarajevu, ali su proveli u njemu 35 godina, proveli su dakle i ratne godine u ovome gradu. Uz suze i smjeh su mi prepirčavali događaje. Koliko god taj rat bio težak, građani ovog grada su tražili razlog za sreću. Ovaj grad u to vrijeme su voljeli svi, bar oni koji su ostali u njemu. Moja generacija je posljednja koja nije rasla uz internet. Daleko od toga da nismo imali pristup, već nam je prosto bilo zanimljivije otkrivati čari Sarajeva. Uživali smo rasti uz Sarajevo. Zimu, Ljeto, Proljeće, Jesen provodili smo na ulicama Sarajeva. Tokom mog odrastanja moje srce je sraslo uz Sarajevo. Daleko od toga da drugi gradovi nemaju svoju dušu. Već prosto ja sam tu gdje sam, zavoljela sam ovo mjesto, ovaj grad. Prošlost ovoga grada, a Bogami i sadašnjost me tjera da ga volim. Da, ima ovaj grad mana, nije da nema. Već hoću da zanemarim to. Neću da kvarim sliku onu koju su mi moji roditelji usadili još u djetinstvu. Volim ovaj grad, volim građane Sarajeva. Volim čak i namrgođene face u tramvaju, volim i Sarajevske cigane, šanere. Često gledam snimke Nadrealista, vrate mi osmjeh na lice, ali isto tako se rastužim. Jer mi smo bili jako bogati, jedinstveni. Kako su tri prijatelja zaboravila na sve ono što su imali? (Ali nažalost oni nisu jedini koji su doživjeli takvu sudbinu.) Nikada nisam pronašla odgvor na to pitanje, a i ako jesam prosto ne želim vjerovat u ništa što će uništit sve one lijepe momente. Ipak mi je draže ne čuti i ne znati odgovor. Ja hoću i želim da taj suživot opet zaživi. Da nam opet nije bitno, kako se ko zove, i da na osnovu imena ne donose mišljenje o nama.

Pala magla do pola Sarajeva..
Pala magla do pola Sarajeva..


03.12.2015.

4. "Životni retrovizor" i hlad pametnog čovjeka.

Nekako mi je lakše pisati kasno u noć. Tek tada mogu da uđem u svoju glavu. I već pri samom ulasku posvađam se sama sa sobom. Kao po običaju. Kako bih se dovela u ravnotežu, krenem čitat tuđe životne priče. I u toj jurnjavi u jednom od postova pronađem svoj život, samo što bih trebala preokrenut rodove. Taj post meni je blago reći nahranio dušu, valjda zbog toga što sam uvidjela da i drugi doživljavaju slične stvari. Dakle, normalna sam! Pošto sam bila oduševljena prvim postom krenem da čitam dalje sa nadom da napunim baterije do kraja i BUM! "Životni retrovizor" samo sam to ugledala od prvog pogleda na tekst. Taj termin za prošlost me natjera na razmišljanje. Imam dvadeset godina, realno, mlada sam. Ali ozbiljno shvatam taj termin, ne nije bitno šta sam postigla, nije bitno ni koliko novca imam. Bitno je da nikoga nismo rastužili kad pogledamo u njega. Razmišljam o drugim ljudima i o onome o čemu ne volim da razmišljam. O izdaji. Nepravdi. Ratu. Prevari. Pohlepi. Korupciji... Da li su ikada ljudi koji čine sve to razmišljali o tome? "Retrovizor života". Da je bar neko mogao da im uđe u glave i ubaci te dvije riječi. Da li bi bilo bolje? Da li bi se izbjegli ratovi? Zarovila sam previše duboko, znam. Ali u ovom svijetu, ljudi, životinja i biljnog svijeta na svim podrijučima već odavno vlada haos i nemir. I sve nekako ide nekih tužnim putem bez povratka. Postanem tužna i bijesna. Jer baš taj čovijek koji bi trebao da bude umno biće, je najmanje to. Šta to mi ljudi radimo? Ubijamo se međusobno, zbog novca, teritorije ili neke zle više sile?! Zašto? Da bih na ovom svijetu bili u raju? Da li vrijedi to, zbog nekih pedeset-sto godina? Šta je to nasprem onoga što nas čeka? Ne zavaravajmo se, jer ono što je prošlo nas čeka! Bitno je da baš ti budeš taj koji kad svi budu tražili spas u molitvi, da pronađeš hlad pametnog čovjeka. (čovjeka koji je obavljao molitvu kad je to trebalo.)

02.12.2015.

3. Another Love

"..And I wanna kiss you, make you feel alright. I'm just so tired to share my nights. I wanna cry and I wanna love. But all my tears have been used up.."

01.12.2015.

2. KONKURS

Ne znam odakle da počnem. U glavi se svađam sama sa sobom. Ali počet ću od tog KONKURSA. Prije par dana, tačnije 23. je izašao konkurs. Iako sam bila na već jednom, na kojem nisam prošla zbog nepotpune dokumentacije, jer zaboga ne može potvrda, mora biti kopija vozačke dozvole. Suvišno je pričati o tome koliko želim proći na ovom konkursu. Jer već godinu dana pauziram sa faksom, i svo ovo slobodno vrijeme mi blago reći ide na živce. Ne mogu platiti godinu jer sam vandredan student bez posla, ne mogu se zaposlit probala sam, svi traže godine iskustva na istim ili sličnim radnim mjestima. A ovaj konkurs je ostvarenje mog sna. To bi bio posao koji bih radila sa osmjehom na licu. Od malih nogu sam sanjala da ću postat policajka, ali.. kako su godine odmicale ambicije su uvijek rasle za jednu stepenicu. Ali sad prvnstveno je bitno proći na tome konkursu. Završiti akademiju, pa korak po korak platit godinu faksa i u tih 3-4 godine završiti fakuletet. I ne, ne želim ja da gazim preko mrtvih da bih upjela, meni je prije svega bitan čist obraz. Ali duša me boli kad vidim ko sve, koji sve blago reći narkomani uspjevaju. Javna je tajna da skoro svaki drugi doktor, policajac, advokat, sudija itd. je korupiran. Pa čovječe dobiju diplomu doktora, dovoljno je da je mogu kupit, uramiti je, i tako su diplome svačije, a znanje? Znanje je samo za one koji ne mogu bolje. A kad dođe vrijeme da se uzme skalper u ruku, tad nastaje problem. Da nam je dragi Bog na pomoći. Meni je sad najbitnije zaslužit i doći na akademiju i učinit nešto za sebe i druge.I da, radujem se i ja Decembru.

01.12.2015.

1. Šest godina.

Tačno prije pet minuta sam otvorila ovaj blog. Sa nadom da ću tu moći zaobilježiti u kukama slova svoja sjećanja,osjećanja i nadanja. Ne, pogrešno ste me shvatili ako ste mislili da sam ja nesretna osoba i da zbog toga pišem ovaj blog. Ja sam sasvim obična osoba/djevojka koja svoju svakodnevnicu prvenstveno želi podjeliti sama sa sobom. Želim da svaki dan pročitam sta je bilo jučer,tako ću znati da uvijek može biti bolje. Ako je danas loše ili obratno. Počet ću od toga da... Gazim dvadesete i to me jako plaši. Ne znam zbog čega, valjda zbog toga zašto sam ja sigurna u svoje osjećaje, a u tuđe nisam. Bojim se života, a isto tako ne mogu da mu odolim. Bojim se i onoga šta slijedi poslje, jer znam da ćemo svi odgovarat pred Svevišnjim. Isto tako želim porodicu, a ujedno se bojim da će me ta osoba sa kojom želim sve to iznevjeriti jer jednostavno je nestvarno, kad završite toliko dugo sa osobom koju ste željeli od djetinstva, jednostavno nikoga drugog nisam zamišljala tačno samo njega! On je sve ono što sam ja željela prvenstveno moj prijatelj, oličenje dobrog. Jednostavno u ovih šest godina, samo sam doživljavala prelijepe stvari od njega, uvijek sam dobijala podršku. I znam da mi ništa osim njega ne treba, naravno pored Boga i porodice. Ali željela bih da idem korak dalje, željela bih da upoznam njegovu porodicu, željela bih da upoznam njegove kolege, željela bih da javno priča pred svima da sam ja njegova djevojka. Da sam ja njegova "bolja" polovina. Mislim, znam da ono prije ne smijem uračunat, jer bili smo djeca, ali sad nakon toliko godina mislim da ne pretjerujem.Da, moram spomeniti i to da mi i danas fali to što nije želio i ako je mogao da me isprati na maturu, iako je ona bila prije skoro dvije godine, ali fali lagala bih kad bi rekla da ne fali. Fali mi i njegovo slobodno vrijeme dok nije radio, iako se nikada nismo previše viđali, ali puno mi je značilo bar ono preko telefona. Jer velika je razlika da u toku jednog mjeseca provedemo razgovarajući ukupno sat vremena, i da porazujuće je koliko vremena provodimo skupa. Da, potiskuje me to i boli, jer nismo daleko jedno od drugog hodanjem od moje do njegove kuće je svega pola sata, a sa obzirom gdje živimo to je ništa. Koliko god da me potpiskuje, toliko me i čini sretnom jer on je ono što sam od malih nogu željela, i eto pošto sam večinu posvetila njemu, došla sam i do naslova zvat će se šest godina. Da, tačno taako.


Najbolje od mene
<< 11/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

“Pustite nas da volimo zimu, ipak je ona proljeće genijalnih umova.” – Petro Aretino

Ko sam ja?
"Ko sam ja?" To je pitanje koje vjerovatno je mučilo čovječanstvo još od samog početka civilizacije. I uvijek smo izgovarali nepotpune odgovore na to pitanje. Jer smo taj odgovor večinom tražili na pogrešnim mjestima u filozofiji, vjeri, psihologiji i slično. Umjesto što čitav život odgovor tražimo na takvim mjestima, hajde da krenemo od početka. Kada sami sebi postavimo tavo pitanje "Ko sam ja?" odmah treba da zaredamo rafal pitanja poput "Šta je moje istinsko postojanje?" Šta ja želim od svoga života?" "Koji je moj osnovni identitet?" Još uvijek nedobijamo odgvor. Ok, idemo ovako. Kada nas neko upita "Ko si ti?" Mi uvijek pokušavamo da damo razuman odgovor a isto tako iskren i opširan. Pokušavamo da opisujemo sebe u onoj mjeri u kojoj smo sami sebi poznati, krenete od činjenica. Kao npr. "loš ili dobar", "vrijedan ili bezvrijedan","filozofski ili religioznih", "naučnih ili poetičnih" jer te činjenice smo usvojili kao bitne. Umjesto da muku mučimo sa onim što su nam servirali. Zašto npr. ne bih pomisli jednostavno:

"Ja sam jedinstvena osoba, biće obdareno određenim sposobnostima i kvalitetima; ja sam mila, draga, ali ponekad i gruba, ljubazana, ali ponekad i namrgođena; ja sam vesela, a ponekada i tužna; ja sam žena, djevojka, sestra, kćerka; ja uživam u dugim šetnjama i volim životinje; ja sam neobična, a ponekad i obična; ... ” I ubrzo lista postaje prevelika za ovako mali prostor. Shvatimo da nismo ono što žele drugi, šta govore drugi već ono što sami želimo da smo, e pa to sam ja i to je najbolje od mene.



Bitno
Roditelji
Blizanka
Braca
MOJE ŽIVOTINSKO CARSTVO
Graf
Štaf
Traf
Fleki
Silver
Kiki
Lala
I dvije lopuže
pa tek onda svi ostali

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
11930

Powered by Blogger.ba