Najbolje od mene

Zdravo stranče,daj da ti ispričam svoj život...


30.12.2015.

28. Kako naći put koji vodi do tebe, kako naći mir kad je svega nestalo.

30.12.2015.

27. Nema više magle.

Ponekad desi se...
Stojim i gledam svoje tijelo i sama sebi se smijem, toliko glasno i histerično. Ne znam kako toliko griješim, gledam se i pokušavam da shvatim zašto toliko puno griješim?!

Mrzim miris bolnice, mrzim. Čudno se osjećam. Ma mislim da ja uopće više ne osjećam, mislim da sam izgubila osjećaj. Ne znam, recite mi vi, da li je to uopšte moguće? Negdje podsvjesno znam da to nije moguće, ali to stvarno mislim, mislim da sam izgubila osjećaje. A ako se ovo može nazvat osjećaj, što se trenutno odvija u meni, onda ja imam osjećaj da ništa više nije bitno. Čudno je to kad izgubiš volju da jedeš, ujna mi je donjela najukusnije poslastice, a ja čak i nepomislim da probam.

Jedino što još uvijek volim je da slušam pjesme koje sam skroz zaboravila, čitam nastavke starih knjiga čijih se prethodnih dijelova kroz maglu sjećam i obnavljam stara prijateljstva. Želim da odem odavde, a da se što prije vratim ali da sve bude kao prije, ako ne, onda je bolje da se ne vraćam. Opet čujem neki dio pjesme koji me podseća na nešto staro. Lijepo je to kad imaš čega da se sjećaš. Ne znam šta se dešava sa mnom, ali želim odgovor.

Danas, su izašli svi koji su bili tu u mojoj sobi, ja izlazim tek sutra ujutro poslje vizite, a željela sam danas, vidim nema više magle, otišla je da je barem mene povukla sa sobom.

29.12.2015.

26. Ovo je prevazišlo svaku mjeru.

Ostajem i danas, još jedna noć uz hrkanje starijih dama, još jedna noć. Ne znam sinoć su hrrrkale kao sinfonijski orkestar, jedna stane, druga nastavi i sve tako do 6 sati. Ali u toku dana su jako prijatne, a noć, noć je grozna. Mama nije željela potpisati da izlazim na svoju odgovornost, ja jesam, ali taj neko ko dolazi po vas mora i on, ona nije i eto još jedan dan sam ovdje, moraju me pustit do 31.

29.12.2015.

25. Da vrijeme brže prođe...

Ja prosto znam čudno da volim, da želim i ponašam. Skoro uvijek previše pričam nikada ne ušutim. Često pričam kada nije potrebno, a uvijek šutim kada trebam nešto da kažem. Tako da bar ovdje mogu da pišem i kad treba i kad ne treba.

Nije moguče spavati nikako.. Hvala Bogu pa mi je mama donjela tablet da mogu pisati..Kao što znate zaglavila sam u bolnici, danas mi je prvi dan.(već jučer kad vidim koliko je sati) Čim sam došla, došlo je do problema jer dali su mu paracitamol, a alergična sam na isti. Ustanovili su odmah da je u pitanju teška dehidracija. Stavili su mi neku cjevčicu u nos, koja će kao nadomjestiti tečnost i naravno još jednu direktno u venu, evo čitav dan mi kapa, užasno mi ide na živce, ne mogu se otići ni olakšati kako treba. Ne znam kako mogu dopustiti ovako loše uvjete u bolnici, pa ljudi žohari su svuda! Spala sam na 48 kg, danima ništa ne mogu da jedem, povraćam. Planiraju me zadržati i sutra, ali ne već sam rekla mami da nema šanse, želim kući!

Vrijeme kao da je stalo, nikako da prođe, neće da mi učini uslugu. Vrijeme ne želi da radi ono što ja želim od njega, pa tako da se pokušavam naviknuti. Postoje dani kada jedva pišem, pa se nekako natjeram ili me baš ovo vrijeme natjera da nešto zapišem iako nema poente. A isto tako postoje i oni dani kada me samo slova razumiju. Moje sreća je u pitanju, zamislila sam želju sinoć ili da se vrati vrijeme ili da me nema. Nema više poente.

Mogu da se zakunem kada god se ovo nekome drugome desilo da sam klimala glavom, a nisam razumijela šta u stvari potvrđujem. Puno puta nisam razumijela. A sada vidim nešto je moralo da se promjeni sa godinama?! Neko, puno pametniji, rekao mi je, takođe, da ću se svim svojim sadašnjim problemima u budućnosti smijjati. Biće i gore, kažu, biće gore kada počneš da živiš život onakav kakav u stvari jeste. I tada sam klimala glavom, ne shvatajući šta pričaju. Mislim da je sada život počeo. To mislim jer ne vidim da je ikad bilo GORE a u isto vrijeme da sam ovoliko mirna.

Ne tražim smisao života, jer smatram da pisanjem ovih postova stvaram svoj. Vremenom će se i on ukazati, kao godinama utabana staza. U glavi čujem onaj dobro poznati glas kako mi govori: "E to je poenta". I ja napokon klimam glavom i razumijem.

28.12.2015.

24. Nema više kukanja.

Javljam se iz bolnice, imam nekih zdravstvenih problema, uglavnom, odlučila sam definitivno, nema više kukanja. NEMA! Bar ne što se tiče ovoga.

27.12.2015.

23. Odvezla sam se u grad. Reko da zaboravim.

Odvezla sam se u grad i prolazim pokraj novootvorenog centra koji mi je uništio život i baš crveno na semaforu. Dok čekam, ti prolaziš ideš na posao, nisi sam, kolege su sa tobom smiješ se, a meni u autu svira: "Svako crveno bi značilo da smo skupa dulje. Sad jurim kroz njih, što dalje, što dalje…"

Jedva čekam žuto, pa zeleno da bježim. Oći su počele da suze, obrisala sam ih, Graf sa zadnjeg sjedišta glasno zaciuka za njim, prepoznao ga je. A ja samo gas, gas, gledam kada će zeleno, da stisnem što jače, ali eto Božija volja kao da ne dade, kao da je vrijeme stalo, tako je sporo prolazilo. Napokon odape, odlazim, a on sigurnim korakom sa smješkom na licu ide u nove radne pobjede.

27.12.2015.

22. Ljubav je slijepa, lijepa, ljubav oprasta?!

Još uvijek čekam da bude bolje, ali nije ni jednu malu trunčicu. Samo je gore, ali bolje nije. U glavi samo vrtim posljednjih mjesec dana.Tek sada shvatam koliko je ljubav slijepa i lijepa pa sve ono što tada nisam, sada primječujem. Vraćam film. Pa kako to da nisam prije primjetila, sve je naslućivalo na to. Uvijek sam svo to nejavljanje, zapostavljanje prepisivala umoru. Jer znala sam da mu je ovo prvo radno iskustvo i da nije navikao, pa reko umoran je ipak je to za njega velika promjena.

Jučer je zvao, ali samno jednom. Pošto me nije mogao dobiti na mobitel, zvao je na fiksni, nisam se se javila. Javila se mama i rekla da nisam kod kuće. Ali eto zvao me na fiksni, pa reko možda mu je žao, možda nije tako mislio, možda je to od njega samo umor uradio, reko doći će on. I sve čekam da čujem zvono na vratima, i kad otvorim vrata da ga snažno zagrlim. Ali uzalud, sve je to uzalud. Kada bi barem znala da me još uvijek, voli da se njegova osjećanja prema meni nisu promjenila, da sve ovo je samo umor, odmah bi se borila za nas, ne bih dopustila da ovako završi. Još uvijek čekam, čekam da mi kaže kako je ovo samo jedna prepreka koju moramo zajedno preći.

26.12.2015.

21. Još uvijek.

Još uvijek sam u njegovoj dukserici, još uvijek je narukvica sa našim incijalima na ruci. Još uvijek se kao nadam, a ugasila sam telefon, promjenila lozinke na internetu.
Čudno je to, jer ja nikad te lozinke nisam tražila od njega, niti sam ikad zavirivala u njegovu privatnost. Dok je on uvijek želio sve da zna, uvijek je trazio lozinku od svega.
I eto sad on kaže da ja njega špiuniram, nikada ga nisam špiunirala, možda jesam trebala pa ne bih ispala ovolika budala kao danas. Dozvolila sam sebi da u najboljim godinama tonem dublje u propast.
Ne znam, jesam naslućivala, kada je počeo da radi. Jesam. Ne mogu lagat, ali sam uvijek sebe prekinula u takvim mislima. Tjerala sam sebe da razmišljam samo o njegovim dobrim osobinama i upijala ih.
Ja ne mogu prosto da pljujem po njegovom imenu, jer on je moje sve. Od petog razreda osovne sam ga krišom posmatrala i dolazila na klizanje kako bih ga samo vidjela, da bi u osmom to prestala da radim i onda je on mene potražio. I eto prošla je i srednja, došao fakultet. Nijednog mladića nisam pogledala, a ako je ko pogledao mene samo bih ih odgurnula.
Možda mi Bog i pokazuje kakva sam to ja osoba postala. Jer prije sam uvijek bila okupirana sa vremenom, ispunjenim. A od kada sam njega upoznala, on je želio da me ima samo za sebe, kada bih izašla sa prijateljicama, on bi se ljutio, sumnjao. Tako sam prestala i izlazit. (A on sada kaže da sam ja to njemu radila. Laže sam sebe sa time, jer ja i on znamo ko je to radio.) Živjela sam samo za taj jedan dan u sedmici, kako bi se moje oči nahranile.
Još je rano da išta više pišem. A i ne mogu više.

25.12.2015.

20. Završilo je.

Eto šest godina moga živita je zavšilo, od sada vjerovatno ćete rijeđe ovdje čitati postove veselog karaktera. Odoh i ja u one ustaljene, depresivne i pesimistične bloggove. Stvarno nisam imala namjeru biti ovakva, imala sam dosta planova, ali eto pokvariše se u jednom danu. I mislim da se ovo više ne može nazvati da je najbolje od mene, jer toga više nema.
Ostavio me je, jednom porukom. Ne znam možda sam bila i dosadna djevojka. Od mene nikad nije dobio ništa više od iskrenog zagrljaja i poljupca. Dosadilo mu je, ipak nije on više dječak, njemu treba BOLJA. Našao ju je nadam se da će biti sretan. Nadam se da on može tek tako sve uspomene sa kaputa strest. Ja ne mogu, a iako mogu trebaće mi dosta vremena.
Završilo je preko telefona nikada nisam mogla zamisliti naš kraj, ali eto došao je.
Nemam snage prosto ni da pišem, previše je suza u očima kako bih vidjela šta pišem. Previše..
Vi koji ste i čitali moj blogg, više nećete jer ovdje više nema ništa pametno pročitat. Ovo je od sada samo moj vetil, kojim ću ublažavati svoju bol.
Tek sada razumijem zašto nije došao na maturu, zašto nove godine ne slavimo zajedno, zašto me svi pitaju jesam li sa njim, zašto me nije upoznao sa svojima a ja kada sam predložila da upozna moje nije želio. Tek sada sam HRABRA i priznajem sve.

25.12.2015.

19. Zauvijek MOJ!

Uhvatila sam sebe kako sječem etikete. Počelo je sve da mi smeta, da me žulja, grebe ma jednostavno da mi smeta.
Ubrzo sam shvatila da mi je jedna etiketa previše blizu srca, pa sam je ostavila na pola odsječenu, onako da visi. Pa tako odsječena visi već dva dana.
Da, ovo je jedan od onih dana kada ništa ne valja. A činilo se kao da to ništa i niko neće pokvariti. Činilo se kao da ja neću dozvoliti da mi iko to pokvari. Jednostavno se učinilo da je sve uredu.
Ustvari ja sam željela da je sve uredu, željela sam da bude tako i da djeluje baš tako. Ustvari, željela sam da sve bude uredu, a ustvari ni papir nisam u stanju da ispravim.
Sve vrijeme dok sam šetala po ovog magluštini sa Grafom se smijem na silu, plačem u pogrešno vrijeme i onda se sve to odvija u pogrešnom redosljedu. Pa tako da sad smjeh ide za trenutnim razlogom za suze, jer ne želim da se vidi, da ko osjeti. Ne mogu ih više ni suzdržati smjeh nikako da stigne suze, da ih zamjeni. Što je najgore sve to se odvija u meni.
Kao što to obično biva kad nešto radiš pogrešno, ono drugo što slijedi nikako ne može biti ispravno. Pa tako da sve radim pogrešno i ono što nikada ne bih. Potiskujem sve.
Sinoć sam zaspala sa suzama, sanjala sam ljubav i smjeh, pa sam se opet probudila sa suzama jer sam sebi dozvolila da nešto takvo sanjam, a ne da živim.
Detalje koje ne bih da zaboravim, zapisaću ovdje kao osjećanja. Naučila sam, poslje toliko godina, da stvarno nikada ne zapamtiš sve riječi, ali osećaje uvijek.
A moja osjećanja? Kose se sa sjećanjima i riječima. Žao mi je što nisam jedna od onih jednostavnih.
Mada danas dijlim sve na crno ili bijlo. Farbam crne dane u sivo, tek toliko da ih ne bude previše.
Ovi dani su jedni od onih dana koji će proći. Znam da hoće. Pa želim da sve njegove dobre osobine upijem do granice dok sve ne bude dobro. (A ima ih toliko)
Sve je loše je uvijek prolazilo sa njim, a dobro nikada nije išlo bez njega.
Nikada neću zaboraviti rijči one pjesme, ali ne mogu da čujem od svjetlosti od ove sumorne magle. Probija se polagano kroz guste oblake magle.. Uspjevam da čujem kako mi na uho pjevuši: "Zauvijek tvoj, potpisujem na svaku ludost pristajem,zatvori me i baci ključ,da vise nitko ne moze uč'" Znam da smo mi vezani jedno za drugo odavno, NE DAM jer ti si moj odavno.
U obrnutom krugu su i sva čula pomješana.
Ovi dani su jedni od onih dana za koje znam da će proći i da će me kasnije samo podsjećati koliko sam ustvari ja jaka, koliko smo mi jaki.

24.12.2015.

18. Facebook

Odmah da kažem da nemam taj famozni profil na Facebook-u, jer davno sam zaključila da time dajem zapravo da mi drugi zaviruju u život i da ga upotrejebe onako kako njima odgovara.
Davno sam to shvatila.
Ali iskrena da budem nisam znala da na toj istoj GLUPOSTI, postoji još veća.
Ta stranica Spotted-Sarajevo gdje dopuštaju potpunim strancima da traže nekoga iako znaju da taj neko ima svoju drugu polovinu.
Isto tako bih voljela da nemam prijatelje koje imaju taj profil kako ne bih saznala ovo. Ali eto saznala sam, VOLJELA BIH DA NISAM!
Ne znam, šta je to toliko tužno u tuđim životima pa da se mješaju u moj.
Ne znam, kako sad to odjednom se sve preokrenulo.
Ne znam, ni kako iskreno da vam kažem udahnem zraka sa tolikom kneglom u grlu.
Pa Bože dragi zar može žensko da bude tako jadno i da traži nekoga ko već ima djevojku.
Još više me boli to jer znam da on zna, a šuti. Znam da su mu rekli na poslu kako je osvanulo to na facebook-u. (isto kao što su meni rekli)
Krivo mi je što me gleda u oči i šuti. Šuti kao zaliven.
Da li je to neko uspio da sroza više od šest godina mog života?
Bože Dragi. Stavljam masku, neće vidjeti razultat svoga truda!

PS: Brišem sve svoje slike sa blogga, definitivno nedam više nikome da se mješa u moj život. Ljudi su zli, ama ljudi su đubrad. Čast izuzecima.

23.12.2015.

17. Neću tužne priče danas primam samo smijeh il u kešu il na rate meni svejedno je.

Hvala svima koji su mi jučer uljepšali dan bilo to kometarom ili pp.
Nekako sam shvatila da ljudi koji zaslužuju pažnju sami se obrate i požele sreću.
Hvala još jednom.
Ja i Graf smo jutros kao po starom običaju otišli u šetnju. Dakle oko pola sedam, još uvijek je mračno napolju. A kako sam stalni gost na Betaniji sa Grafom tako da smo hajmo reći uvijek dobro dočekani. Ispričali smo se sa šapama lutalicama, a i jednom Grafom prijateljicom. Uhh.. samo kad je Graf ugleda, oči mu se ožare. :D Ljepotan moj.
U posljednje vrijeme, ne znam da li ste primjetili pokušavam da izbjegnem ponoćnu svađu sa sobom. Iako znam da sve što napišem tada je prosto tako. Ali ipak odmaram mozak, treba mu odmora. Imala sam osjećaj da će pući od silnih misli.
Prosto sam odlučila da u ovu godinu uđem sa osmjehom na licu. Ne želim suze, ne želim negativne misli. Ne želim ništa što će mi pokvariti ovaj divan osjećaj.
Jednostavno sam se jučer probudila sa takvim mislima u glavi i neću dopustit da neko ili nešto pokvari.

22.12.2015.

16. Osmjehom otvori vrata. Izvuci sunce iz šešira , stisni me jako da boli, u zagrljaju ja sam mirna...

Jutro je počelo buđenjem.. i siječanjem na more. Ove godine. Danas imam osjećaj mogla bih sve..

Odavno sam kupila Hennu i iz drugog pokušaja je uspjelo..
Odavno sam kupila Hennu i iz drugog pokušaja je uspjelo..


Još kad ovo ugledaš u dnevnom. Možel bolje? NE!  Napokon moje!
Još kad ovo ugledaš u dnevnom. Možel bolje? NE! Napokon moje!


21.12.2015.

15. Bijeli prostor ispred mene.

Bijeli prostor ispred mene, nalik na posljednju stranicu neke davno započete ispovjesti. Na ovoj čistini vidim samo osjećaje koji su odavno nagomilani u nešto što se zove život. Mislim ako ne pišem da ću poludjeti pa tako i u wordu svakodnevno zapisujem.

Dugo sam na ovome bijelom prostoru vidjela samo sivo. Tooliko nijansi sive da kako gledam u njih one sve više tamne, iako su stvarne sive, opet vidim i nijanse bijele. Boje su jasne toliko da shvatim da ih poznajem samo jer za više ne znam. Nasmiju mi se i ova slova sa kojima pokušavam da zapišem svoje osjećaje, pa onda za njima i ja se sama sebi počnem smijati. A ruke same brišu sve napisano o njemu. Smiju mi se i svi ostali kada vide da pokušavam da ponađem po još koji izgovor za moje uspomene koje se guraju u prvi plan. Jer svi ostali umjesto mojih slova vide tugu, dok ja u njima vidim raniju sreću.

Tako razmišljajući shvatim da se perspektive mjenjaju kad se mjenja i mjesto. Pa tako ja za njegovu sreću crpim svoju sreću. Trpim sve to što se kod njega zove posao, trpim jer znam da mu je neophodan posao. Jer znam koliko je teško danas naći bilo kakav posao. Trpim jer znam da vrijedi.

Kada problemi počnu da se gomilaju, ja ih prekrijem ovim bijelim prostorom. Zbog toga sa na njega i ovako kao i sada oslikaju. Ti isti problemi nestaju kada se prebrojavaju i mjere. Problemi ostaju neriješeni kada shvatim da ih ustvari nije ni bilo.

Ja sam samo željela da uvijek krenem od dobrog. Da naviknem, da ne budem ljubomorna, da budem strpljiva. Da dodam spisku još jednu razliku između nas, zbog koje su me smjestili među pesimiste. Dobro znam… Bilo je i loše. Bilo je dana kada je bilo loše do te granice da je sve dobro dijlovalo toliko daleko, da je loše postalo dobro. Onda je posebnosti pala cijena na tržištu licemerja. Ja sam papire zgužvala i utopila se u masu.

A ja nisam željela da ikada budem jedna od. Ja sam samo željela da budem jedna jedina, uno. Shvatila sam da u životu ne trebaš tražiti da ono samo dođe, ali treba znati prepoznati.

Ja sam njega prepoznala još dok sam dijete bila, prepoznala sam ga u onome sivilu. Iako sam danas srela poznanice koje su me pitale (podrugljivo):
"Jesi još uvijek sa njim?" (A znam koliko su silno željele njega.)
Sa ponosom izgovaram da jesam.
Onda jedna od njih počne opet:
"Hvala Bogu, evo i ja sam našla jednog ( Bože dragi ko da je životinja čuj jednog) vozi BMW (Ili neko drugo bijesno auto nisam upratila i nastavi ona), a zbilja je li on napokon kupio auto?"
JA: " Nije, ja i on smo kupili sebi sve ove tramvaje sarajevske, svaki ovaj tramvaj je naš, svaka ova trola je naša, mi smo za sebe izabrali sreću i dobro nam je" (Imamo auto što su mi roditelji kupili ako nam zatreba, ali volimo više ovo što imamo ja i on.)
Ona druga me pogleda kao sa neke visine. Obje u isto vrijeme počeše:
"Drago nam je što smo te vidjele, eto žurimo, čao."
Ne znam, nekako su probudile u meni neku drčnost reko ja njima BAJ BAJ.. :D

Ja sam odavno naučila da pamtim samo ono što ne znam da objasnim. Pa sam željela da me ne razumiju, pa jednoga dana kada nađu sreću da se sjete mene. Ja ne znam riješenje za svaki problem, ali znam za jednu univerzalnu jednačinu. Saberem razlike, pomnožim sa dijlovima i počnem da oduzimam, nadajući se da će rezultat biti u plusu.

I sada hodam korak iza mase, jer oni što trče ispred ubrzo se umore. Ja možda kasnim sav jedan život za onim što mogu da budem, ali i to dodajem spisku razlika, da nikada ne budemo isti. Njihovo najbolje je za mene tek obično. Čula sam da posebnost i dalje ima kakvu takvu cijenu. Ja svoj život dajem za svoje ljude, jer ne znam kome osim njih ne moram da objašnjavam što sam slomila sve dijlove sebe, samo da bih popravila ono što su pokvarili. Zato ispisujem rijči jednog optimiste. Da nikada ne saznate gdje da me svrstate za stalno, pa da budem jedna od rijetkih koji ih zbunjuju. Jedna od rijetkih kojoj je bitnije siječanje i obraz. Jedna od rijetkih koja će biti jedna-jedina jer takvih neće biti više.

20.12.2015.

14. Vrijeme je samo dok ga ima.

Baš kao što to obično biva, bar što se tiče ono za čime sam plakala jučer, danas me već zasmijava.
I mogu da vam kažem da sam zahvalna što od suza ne mogu da vidim dovoljno jasno da u tom brlogu emocija upalim laptop i počnem da pišem. Zahvalna sam na tome zašto ne stignem neke misli da zaobilježim. I sad već sigurno mogu da kažem da mi je drago što u tim situacijama zatvorim oći i pustim da zaboravim.
Prestala sam da brinem kako sam se osjećala jučer, jer sutra želim da se osjećam bolje. Vremena se mjenjaju, vrijeme se mjenja, a vremenske zone su tu da nam pokažu kako vrijeme može da se ukrade u bilo kome trenutku. Kako možeš da ostaneš isti sav život, prolazeli sati ili ne?!
Kad sam god uzela novine da pročitam uvijek sam između redova najviše pročitala, a to je da je svijet već odavno nestao. Ali ipak ako mene pitate, svako ima svoj svijet, samo je pitanje ko je uspio da sačuva svoj.
Sunce sija svugdje, baš baš svugdje, kod mene je nekad znalo da zasja najjače. Ne, ne nije me opeklo, već ugrijalo. I, da priznajem nekad zna i da zaboli ali samo kako bi me posjetilo na snagu koju osjećam.
Znate, razmišljala sam kako da iz svoje glave izbacim taj strah koji osjećam prema ovome svijetu, da izbacim samo njega a da onaj strah prema Bogu samo ostane.
I znate.. u glavi sam smislila scenario kako skačem bez padobrana. I u toj želji a isto tako znanju da nemam više šta da izgubim odlučim da se borim, raširim ruke i letim. Jer nije izlaz dočekat se na noge (jer ko ti garatuje da češ se aš dočekati na noge?!), nije izlaz ni imati na koga se oslonit, a isto tako često i plan B propadne.
Vjerujem samo Bogu i u snagu koju mi On daje, hvala Ti što si me naučio da "letim" u ovome svijetu koji kod mene još uvijek postoji i u kojem sija sunce bez obzira što ponekad zađe. Jer vrijeme? cijeni ga dok ga imaš!

17.12.2015.

13. Popravljanje onoga što se popravit može.

Definitivno neću pisat ništa o posjeti tati. Jednostavno još uvijek ne mogu. Trebao mi je jedan cijeli dan da se smirim i dovedem u red. Da se dovedem u to stanje da mogu sutra ustat i nastavit sa svojim obavezama. Mama je naravno primjetila da nešto nije ok-e. I znam da to nju boli više nego mene, ali eto ona je odlučila mene razveselit novogodišnjim šopingom (kupovinom).
Bile samo danas u SCC, kupila mi je prelijepe novogodišnje čarape u Pull & Bear-u. Poslje smo obišle još puno radnji, ali ne znam eto baš nešto nisam bila u elementu. Ali svaki radnik koji je bio za kasnom se smješio, pa su mi uspjeli vratit osmjeh na lice. Danas nisam naišla ni na jedan (bar mislim) lažan osmijeh. Često se zna desit da me i ti osmjesi, naprave nervoznom ali eto baš danas nisu.
Kakva su vaša iskustva sa radnicima koji rade za blagajnama/kasama?!

Zaljubila sam se u ove čarape, to su te koje sam danas kupila. Dođu u ovoj prelijepoj kutijici. :D
Zaljubila sam se u ove čarape, to su te koje sam danas kupila. Dođu u ovoj prelijepoj kutijici. :D


14.12.2015.

12. Sutra kući

Sutra rano se varaćam kući. (prije vremena) Tako da ću ranije leći. Treba se pripremit za put autobusom.

13.12.2015.

11. Komšinica i koncert

Imala sam kartke za koncert Parnog Valjka, ali eto pružila mi se prilika da posjetim oca i nisam otišla na koncert, karte sam poklonila komšinici, a ona mi je snimila atmosveru sa koncerta i poslala. Mogu vam reći da mi je jako drago šta ja nisam otišla već ona, jer ja sretniju osobu od nje odavno nisam vidjela. Ona je inače djevojka od trideset godina. Uzor mi je poslje mame naravno. Igrom slučaja danas joj je rođendan. Znam da ove retke ona neće nikada pročitat, ali eto imam potrebu da pišem o njoj. Oduševljena sam činjenicom da ju je tako mala sitnica učinila tooliko sretnom.

12.12.2015.

10. Slučajni post. (Razočarana)

U vrtlogu emocija, otkrila sam da sam još uvijek daleko u prošlosti.
Noćas sam izazvala samu sebe, pojavila se u njegovoj blizini, sa osmijehom. Sa željom da mu kažem: "Tata, falio si mi, svakim danom sve više." Šteta što dugo nisam izadržala. Sve je djelovalo lažno, a ti si bio tako daleko. Teško je priznati da više nisi isti onaj moj tata, koji bi me dizao visoko visoko i vrtio u krug. U tvojim očima ne vidim sebe, ne vidim čovijeka kojeg sam poznavala svih svojih dvadeset godina, kojeg volim jednako snažno. Mrzim istinu, mrzim tu činjenicu da te je posao udaljio od mene, braće i mame. I tako gledam te, ne mogu više izdržati.
Najlakše je izaći iz prostorije i sve je to uzalud, dok živiš u meni to jeste u svakoj kapi moje krvi, dok sa tobom provodim ove dane. Putujem sjećanjima. Putujem i prisjećam se kada si prvi put otputovao i sjećam se one sreće kad si me ugledao. E moj tata.. Poslje duže šutnje upitala sam te da se prošetamo i popijemo čaj.
I tako mi šetamo.. Pokušavamo da pričamo, uspjevamo ali opet ne kao nekad..
Na najjednostavnija pitanja, uvijek su teški odgovori. Tako upita on mene.
Da li si sretna? Zamislila sam se.
Ušutila se.
Izgubila dah.
I nekako uspjem izgovoriti: SRETNA SAM !
..drugačiji odgovor, bi tražio objašnjene, a to već ne bih podnijela, pokleknula bih i otvorila dušu.
Suze bi nakvasile moje lice, moju savršenu masku.
Razočarala bih njega, koji znam da me voli.. Ali ta daljina.. Prokleta daljina. Volim te tata, popravi to svoje drvenasto srce, potreban si i meni i braći i mami. Volimo te. Vrati se, trebaš nam. Nikada nisam ni pomislila da ću jedva čekat da se vratim u Sarajevo.
PS: Slučajno sam obrisala post u kojem sam pisala koliko se radujem da ga vidim. Eto kad nešto krene onda baš krene.

Sreća je kao sunce. Kad je najljepše, zađe.
Sreća je kao sunce. Kad je najljepše, zađe.


08.12.2015.

9. Previše razmišljam u ponoć.

Često mi misli lutaju u prošlost, pokušavam da ih vratim i usmjerim u drugom pravcu. Dobro, prošlost je prošlost i to nekako već i mogu da podnesem, jer sam svjesna da je to prošlost. Ne mogu da vam opišem kakve crne misli mi dolaze kada pogledam šta se sve dešava ljudima. To se proteže do tog stepena da razmišljam da će biti rata i sl. Brinu me i dešavanja u svijetu. Oko mene ni ne pomisle na takve stvari, žive život, užaivaju, neka je njima dobro. A nevina dijeca? Nevini životi?
Kada čujem šta se dešava u Libiji, Iraku, Gazi... nekako proživljavam sve to sa njima.
Pa čak i nakon toliko godina poslje holokausta, kad god iznova pročitam Anu Frank ili poglededam slike, nekako proživljavam sve to zajedno sa njima. Ne znam šta se dešava sa mnom.
Mislim da je suvišno da pričam kako se osjećam kada se spomene rat u Bosni. Da se razumijemo, nisam oduvijek bila ovakva. Ne znam, valjda kako sazrijevam i sve sam svijesnija života. Sve se više bojim. Bojim se šta će biti sa svijetom za nekim dvadeset-trideset godina? Ima li spasa za nas?
Mislim da je vrijeme da se PROBUDIMO!
Mislim da nije kasno da popravimo, da izliječimo. Naravno da nećemo moći da vratimo mrtve, ali ZAJEDNO možemo da pomognemo bolju budućnost, za nas, za našu djecu, za naše unuke. Ja sam već odavno izabrala put kojim planiram pomoći drugima ne samo sebi. Znam da će put biti težak pun trnja, prepreka, ali ja odustat neću dok sam živa
"A vidjela si, na ovom svijetu nema riznice, nit`blaga, da nisu po njemu polegle zmije. U tim borbama, mi smo samo segrti mudrosti strpljenja. Cekat`se ne zna, zurit`se ne smije, a vrijeme je, samo dok ga ima." - Mustafa Širbić

07.12.2015.

8. Novogodišnja obećanja i želje!

Čitam mnogi su se odlučili da pišu "30 Days Blog Challenge - post sa pitanjima" , ja ipak neću jer imam osječaj da to kod mene neće funkcionisati. Ali u svakom slučaju jedva čekam da svaki dan kod vas pročitam nešto novo. Želim vam sreću.
Gdje ode ova 2015. godina? Ili, bolje rečeno na što ode? Jesam li ostvarilia sve što sam željela? Jesam li napravili dovoljno posla? Jesam li zaradili dovoljno novca-za faks? Jesam li dostigla ciljeve koje sam zadala na početku ove godine? Izgubiti ovo malo naslaga, a dobiti umjesto toga mišiće? Pročitala više knjiga? Upisala akademiju? Započeti drugu godinu faksa? Konkretno, jesam li ostvarila sve ono što sam duboko u sebi odlučila? Da li sam 2015. godine radila ono što sam rekla da ću sigurno? Jesam li? Ni pola od toga! Sanjala sam puno, trudia se manje od onoga što sam sanjala. Zbog toga su mi i rezultati očekivanja bili polovični (ili su očekivanja bila prevelika)!
Moja lista idalje je zaljepljena za vrata untrašnjosti odmara, svega 5 stavki je otkačene kao uspješne. Ove godine ću morat skoro prepisati sav spisak.
Što se tiče NOVOGODIŠNJE INVETURE, danas sam razgovarala sa prijateljima tačnije, jednim prijateljem i prijateljicom i mnogo mi je lakše. Doduše ni oni nisu ništa posebno ostvarili, mislim konkretnije. Dakle, nisu ostvarili sve što su planirali za ovu 2015. godinu. Bez obzira na to što svake godine zaželimo da nam se (one se NE) OSTVARE ŽELJE, međusobno razmjenjujemo čestitke... Ali.. Ostaju li to samo lijepe želje? Jesmo li previše željeli sebi i jedni drugima? Trebamo li biti tužni ako nismo uspjeli ostvariti svoje želje u ovoj godini? Trebamo li izgubiti bitku i volju za uspjehom?
Svako od nas ima svoj odgovor i svako od nas je sasvim u pravu s tim odgovorom. Ja imam svoje mišljenje koje kreće od onog što sam ostvarila, a ne što je propušteno. Iako je to samo 5 stavki, mislim da sam malo više poželjla inače uvijek želim više, ne zato što sam pohlepna već zato što želim sebe natjerati da budem bolja.
Dakle, nisam sve ostvarila što sam sebi postavila, ali ne mogu reći da nisam bila uspješna. Bilo je napretka i zadovoljna sam. Ove godine sam upoznala najviše ljudi u svome životu. Uspostavila sam puno bolje odnose. Čak stigne i poneka čestitka za moje napore. Zahvalna sam na podršci i na sugestijama koje dobijam od sebi dragih ljudi jer znam da to rade kako ja ne bi pokleknula. Vidite da sam počela i pisati blogg, nakon duuuugo vremena. Po prvi put pišem, ama sve ono što tišti i veseli moju dušu. Ali svoja obećanje i želje neću napisat jer ona su samo moja, poput dijeteta sam, vjerujem ako ih napišem da se neće ostvarit. A vama želim da iduće godine više radite na ostvarenju svojih želja. Znate da većina stvari o uspjehu ipak ovisi najviše o nama samima. Kada nakon 365 dana budemo zbrajali i iduću godinu, vidjet ćemo dokle smo stigli.

Biće bolje..
Biće bolje..


06.12.2015.

7. Blizanka

U trenutku dok sam se razvijala u majčinoj utrubi nisam bila sama, bila si tu. Da, ti. Moja sestra blizanka. Moja druga polovina. Čudno, ćak i nakon dvadeset godina bez tebe, JOŠ UVIJEK FALIŠ MI. Uvijek si mi falila, jer nije malo devet mjeseci u tako malom prostoru. Eto, sad možete shvatit otkuda uvijek svađa u mojoj glavi kasno u ponoć, onaj glas koji čujem samo ja kada god pogledam u ogledalo si ti. Ili bar ja želim da si ti, želim opravdat svoje postojanje, jer moj život nije jedan, već dva. Ja živim za tebe i za sebe. Ne želim te razočarati, jer sve ove godine ti si mi davala snagu. Onaj vjetar u leđa. Uvijek sam te osjećala. Kada god bih pala, ti bi bila ta koja bi mi svoju nevidljivu ručicu pružila. Osjećam te svakim svojim udahom. Tako mi fališ, željela bih da kada gladam u tebe da vidim sebe, baš kao u ogledalu. Kada bih god vidjela blizanke, uvijek bih taj dan provela maštajući o nama. Maštajući o svemu onome što smo mogle, a nismo. Postojiš u svakoj suzi koja padne, u svakom trenutku kada mi ime izgovore (naše samo naše nn), u svakom osmjehu, kada god poželim da te zagrlim, da te poljubim... Ti za mene nisi mrtva, jer svaki moj udah zraka je posvečen tebi.



05.12.2015.

6. Lijenost. Kako se otrgnuti?!

Danas skoro čitav dan čitam bloggove i samo nailazim na “tužna sam, patim, oj kako boli kad voliš“ i bla – bla - bla - bla... Ne želim kritikovati ljude sa svojim kometarima, tako da ih ostavljam samo kada želim da nekome kažem da je upravu i kada mi se nešto sviđa.
Naišla sam na 10-tak bloggova koje mogu da čitam jer ne pišu da bi ih neko tješio.
Helem, da zanemarim bloggove, na moju žalost a mislim i vašu svi mi poznajemo ljude koji su ne samo lijeni, već lijeni na kvadrat.
Oni su toliko lijeni, da su lijeni borit se protiv svoje lijenosti. Jer je zaboga puno lakše biti depresivan, tužan i slično. Niko od nas neće se izvikat na lijenčinu, jer i sam je svjestan da je i on PONEKAD lijen.
Imam utisak da je lijenost postala poput epidemije- kud god da se okrenem vidim ljude koji rade sve samo ne ono što bi trebali tačnije širiti ljubav, mir, davati vjetar u leđa. Svi su uvijek prezauzeti ovim, onim. Lijenčine su slabići. (Mislim na konstantne lijenčuge.)
Preslabi su da bi se odoljeli napastima koje ih navode na egoistično zadovoljavanje osobnih potreba i želja. Prikrivaju i opravdavaju svoju lijenost svim mogućim paravanima i tako se udaljuju od blagostanja. To rade slabići. Kad dopuštaš da te obuzme lijenost, to znači da se predaješ sovoj napasti, pokazuješ da si slabić.
Kad pretjerano provodiš vrijeme okrivljujući druge, ustvari kradeš Bogu dane (Kako se sa razlogom, kaže u narodu.) Stvoreni smo, dakle došli smo na ovaj svijet ne da ljenčarimo kao slabići već da ispunimo svoju svrhu kao junaci. Par puta dok sam bila mlađa sam uhvatila sama sebe u takvom "stanju". Primjetila sam da to „stanje“ traje predugo.
Stala sam pred ogledalo i započela svađu sama sa sobom, pitala sam sebe :
„Jesi ti slabić? Zašto dopustaš da te obuzme ljenost? Jer.. to znaći da si slabić! Ti nikada nisi bili troma duhom i tijelom, pa izgubila si se u svakodnevnici. Zašto si se prepustila rutini života? Zašto ne želiš kvalitetniji život?“
Progovori drugo ja:
„Pa to su sve pokazitelji slabića, ti to nikada nisi bila.“
U to vrijeme da mi neko kaže da sam slabić strašno bih se naljutila. I nekako sam se istrgla iz toga, ali vjerujte da sam mogla reći da lijenost boli, da bih vrištala iz sve glasa.
Da zaključimo u slučaju da ovo bude čitala neka lijenčina, ako imate neke od ovih siptopa pod hitno se posavjetujte sa samim sobom, jer nikom drugom nije dovoljno stalo! :)

04.12.2015.

5. Pala magla do pola Sarajeva, ne vidi se ni kuća ni kapija..

Pala magla do pola Sarajeva, ne vidi se ni kuća ni kapija.. Danas je baš jedan od tih dana, a Sarajevo ne bi bilo Sarajevo kad ne bi imalo svoju čar. Volim ovaj grad i kad je kiša, magla, sunce, Proljeće, Ljeto, Jesen, Zima. Jednostavno ovaj grad moraš voljeti ako imaš dušu. Roditelji mi nisu rođeni u Sarajevu, ali su proveli u njemu 35 godina, proveli su dakle i ratne godine u ovome gradu. Uz suze i smjeh su mi prepirčavali događaje. Koliko god taj rat bio težak, građani ovog grada su tražili razlog za sreću. Ovaj grad u to vrijeme su voljeli svi, bar oni koji su ostali u njemu. Moja generacija je posljednja koja nije rasla uz internet. Daleko od toga da nismo imali pristup, već nam je prosto bilo zanimljivije otkrivati čari Sarajeva. Uživali smo rasti uz Sarajevo. Zimu, Ljeto, Proljeće, Jesen provodili smo na ulicama Sarajeva. Tokom mog odrastanja moje srce je sraslo uz Sarajevo. Daleko od toga da drugi gradovi nemaju svoju dušu. Već prosto ja sam tu gdje sam, zavoljela sam ovo mjesto, ovaj grad. Prošlost ovoga grada, a Bogami i sadašnjost me tjera da ga volim. Da, ima ovaj grad mana, nije da nema. Već hoću da zanemarim to. Neću da kvarim sliku onu koju su mi moji roditelji usadili još u djetinstvu. Volim ovaj grad, volim građane Sarajeva. Volim čak i namrgođene face u tramvaju, volim i Sarajevske cigane, šanere. Često gledam snimke Nadrealista, vrate mi osmjeh na lice, ali isto tako se rastužim. Jer mi smo bili jako bogati, jedinstveni. Kako su tri prijatelja zaboravila na sve ono što su imali? (Ali nažalost oni nisu jedini koji su doživjeli takvu sudbinu.) Nikada nisam pronašla odgvor na to pitanje, a i ako jesam prosto ne želim vjerovat u ništa što će uništit sve one lijepe momente. Ipak mi je draže ne čuti i ne znati odgovor. Ja hoću i želim da taj suživot opet zaživi. Da nam opet nije bitno, kako se ko zove, i da na osnovu imena ne donose mišljenje o nama.

Pala magla do pola Sarajeva..
Pala magla do pola Sarajeva..


03.12.2015.

4. "Životni retrovizor" i hlad pametnog čovjeka.

Nekako mi je lakše pisati kasno u noć. Tek tada mogu da uđem u svoju glavu. I već pri samom ulasku posvađam se sama sa sobom. Kao po običaju. Kako bih se dovela u ravnotežu, krenem čitat tuđe životne priče. I u toj jurnjavi u jednom od postova pronađem svoj život, samo što bih trebala preokrenut rodove. Taj post meni je blago reći nahranio dušu, valjda zbog toga što sam uvidjela da i drugi doživljavaju slične stvari. Dakle, normalna sam! Pošto sam bila oduševljena prvim postom krenem da čitam dalje sa nadom da napunim baterije do kraja i BUM! "Životni retrovizor" samo sam to ugledala od prvog pogleda na tekst. Taj termin za prošlost me natjera na razmišljanje. Imam dvadeset godina, realno, mlada sam. Ali ozbiljno shvatam taj termin, ne nije bitno šta sam postigla, nije bitno ni koliko novca imam. Bitno je da nikoga nismo rastužili kad pogledamo u njega. Razmišljam o drugim ljudima i o onome o čemu ne volim da razmišljam. O izdaji. Nepravdi. Ratu. Prevari. Pohlepi. Korupciji... Da li su ikada ljudi koji čine sve to razmišljali o tome? "Retrovizor života". Da je bar neko mogao da im uđe u glave i ubaci te dvije riječi. Da li bi bilo bolje? Da li bi se izbjegli ratovi? Zarovila sam previše duboko, znam. Ali u ovom svijetu, ljudi, životinja i biljnog svijeta na svim podrijučima već odavno vlada haos i nemir. I sve nekako ide nekih tužnim putem bez povratka. Postanem tužna i bijesna. Jer baš taj čovijek koji bi trebao da bude umno biće, je najmanje to. Šta to mi ljudi radimo? Ubijamo se međusobno, zbog novca, teritorije ili neke zle više sile?! Zašto? Da bih na ovom svijetu bili u raju? Da li vrijedi to, zbog nekih pedeset-sto godina? Šta je to nasprem onoga što nas čeka? Ne zavaravajmo se, jer ono što je prošlo nas čeka! Bitno je da baš ti budeš taj koji kad svi budu tražili spas u molitvi, da pronađeš hlad pametnog čovjeka. (čovjeka koji je obavljao molitvu kad je to trebalo.)

02.12.2015.

3. Another Love

"..And I wanna kiss you, make you feel alright. I'm just so tired to share my nights. I wanna cry and I wanna love. But all my tears have been used up.."

01.12.2015.

2. KONKURS

Ne znam odakle da počnem. U glavi se svađam sama sa sobom. Ali počet ću od tog KONKURSA. Prije par dana, tačnije 23. je izašao konkurs. Iako sam bila na već jednom, na kojem nisam prošla zbog nepotpune dokumentacije, jer zaboga ne može potvrda, mora biti kopija vozačke dozvole. Suvišno je pričati o tome koliko želim proći na ovom konkursu. Jer već godinu dana pauziram sa faksom, i svo ovo slobodno vrijeme mi blago reći ide na živce. Ne mogu platiti godinu jer sam vandredan student bez posla, ne mogu se zaposlit probala sam, svi traže godine iskustva na istim ili sličnim radnim mjestima. A ovaj konkurs je ostvarenje mog sna. To bi bio posao koji bih radila sa osmjehom na licu. Od malih nogu sam sanjala da ću postat policajka, ali.. kako su godine odmicale ambicije su uvijek rasle za jednu stepenicu. Ali sad prvnstveno je bitno proći na tome konkursu. Završiti akademiju, pa korak po korak platit godinu faksa i u tih 3-4 godine završiti fakuletet. I ne, ne želim ja da gazim preko mrtvih da bih upjela, meni je prije svega bitan čist obraz. Ali duša me boli kad vidim ko sve, koji sve blago reći narkomani uspjevaju. Javna je tajna da skoro svaki drugi doktor, policajac, advokat, sudija itd. je korupiran. Pa čovječe dobiju diplomu doktora, dovoljno je da je mogu kupit, uramiti je, i tako su diplome svačije, a znanje? Znanje je samo za one koji ne mogu bolje. A kad dođe vrijeme da se uzme skalper u ruku, tad nastaje problem. Da nam je dragi Bog na pomoći. Meni je sad najbitnije zaslužit i doći na akademiju i učinit nešto za sebe i druge.I da, radujem se i ja Decembru.

01.12.2015.

1. Šest godina.

Tačno prije pet minuta sam otvorila ovaj blog. Sa nadom da ću tu moći zaobilježiti u kukama slova svoja sjećanja,osjećanja i nadanja. Ne, pogrešno ste me shvatili ako ste mislili da sam ja nesretna osoba i da zbog toga pišem ovaj blog. Ja sam sasvim obična osoba/djevojka koja svoju svakodnevnicu prvenstveno želi podjeliti sama sa sobom. Želim da svaki dan pročitam sta je bilo jučer,tako ću znati da uvijek može biti bolje. Ako je danas loše ili obratno. Počet ću od toga da... Gazim dvadesete i to me jako plaši. Ne znam zbog čega, valjda zbog toga zašto sam ja sigurna u svoje osjećaje, a u tuđe nisam. Bojim se života, a isto tako ne mogu da mu odolim. Bojim se i onoga šta slijedi poslje, jer znam da ćemo svi odgovarat pred Svevišnjim. Isto tako želim porodicu, a ujedno se bojim da će me ta osoba sa kojom želim sve to iznevjeriti jer jednostavno je nestvarno, kad završite toliko dugo sa osobom koju ste željeli od djetinstva, jednostavno nikoga drugog nisam zamišljala tačno samo njega! On je sve ono što sam ja željela prvenstveno moj prijatelj, oličenje dobrog. Jednostavno u ovih šest godina, samo sam doživljavala prelijepe stvari od njega, uvijek sam dobijala podršku. I znam da mi ništa osim njega ne treba, naravno pored Boga i porodice. Ali željela bih da idem korak dalje, željela bih da upoznam njegovu porodicu, željela bih da upoznam njegove kolege, željela bih da javno priča pred svima da sam ja njegova djevojka. Da sam ja njegova "bolja" polovina. Mislim, znam da ono prije ne smijem uračunat, jer bili smo djeca, ali sad nakon toliko godina mislim da ne pretjerujem.Da, moram spomeniti i to da mi i danas fali to što nije želio i ako je mogao da me isprati na maturu, iako je ona bila prije skoro dvije godine, ali fali lagala bih kad bi rekla da ne fali. Fali mi i njegovo slobodno vrijeme dok nije radio, iako se nikada nismo previše viđali, ali puno mi je značilo bar ono preko telefona. Jer velika je razlika da u toku jednog mjeseca provedemo razgovarajući ukupno sat vremena, i da porazujuće je koliko vremena provodimo skupa. Da, potiskuje me to i boli, jer nismo daleko jedno od drugog hodanjem od moje do njegove kuće je svega pola sata, a sa obzirom gdje živimo to je ništa. Koliko god da me potpiskuje, toliko me i čini sretnom jer on je ono što sam od malih nogu željela, i eto pošto sam večinu posvetila njemu, došla sam i do naslova zvat će se šest godina. Da, tačno taako.

Najbolje od mene
<< 12/2015 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

“Pustite nas da volimo zimu, ipak je ona proljeće genijalnih umova.” – Petro Aretino

Ko sam ja?
"Ko sam ja?" To je pitanje koje vjerovatno je mučilo čovječanstvo još od samog početka civilizacije. I uvijek smo izgovarali nepotpune odgovore na to pitanje. Jer smo taj odgovor večinom tražili na pogrešnim mjestima u filozofiji, vjeri, psihologiji i slično. Umjesto što čitav život odgovor tražimo na takvim mjestima, hajde da krenemo od početka. Kada sami sebi postavimo tavo pitanje "Ko sam ja?" odmah treba da zaredamo rafal pitanja poput "Šta je moje istinsko postojanje?" Šta ja želim od svoga života?" "Koji je moj osnovni identitet?" Još uvijek nedobijamo odgvor. Ok, idemo ovako. Kada nas neko upita "Ko si ti?" Mi uvijek pokušavamo da damo razuman odgovor a isto tako iskren i opširan. Pokušavamo da opisujemo sebe u onoj mjeri u kojoj smo sami sebi poznati, krenete od činjenica. Kao npr. "loš ili dobar", "vrijedan ili bezvrijedan","filozofski ili religioznih", "naučnih ili poetičnih" jer te činjenice smo usvojili kao bitne. Umjesto da muku mučimo sa onim što su nam servirali. Zašto npr. ne bih pomisli jednostavno:

"Ja sam jedinstvena osoba, biće obdareno određenim sposobnostima i kvalitetima; ja sam mila, draga, ali ponekad i gruba, ljubazana, ali ponekad i namrgođena; ja sam vesela, a ponekada i tužna; ja sam žena, djevojka, sestra, kćerka; ja uživam u dugim šetnjama i volim životinje; ja sam neobična, a ponekad i obična; ... ” I ubrzo lista postaje prevelika za ovako mali prostor. Shvatimo da nismo ono što žele drugi, šta govore drugi već ono što sami želimo da smo, e pa to sam ja i to je najbolje od mene.



Bitno
Roditelji
Blizanka
Braca
MOJE ŽIVOTINSKO CARSTVO
Graf
Štaf
Traf
Fleki
Silver
Kiki
Lala
I dvije lopuže
pa tek onda svi ostali

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
19023

Powered by Blogger.ba