Najbolje od mene

Zdravo stranče,daj da ti ispričam svoj život...


21.12.2015.

15. Bijeli prostor ispred mene.

Bijeli prostor ispred mene, nalik na posljednju stranicu neke davno započete ispovjesti. Na ovoj čistini vidim samo osjećaje koji su odavno nagomilani u nešto što se zove život. Mislim ako ne pišem da ću poludjeti pa tako i u wordu svakodnevno zapisujem.

Dugo sam na ovome bijelom prostoru vidjela samo sivo. Tooliko nijansi sive da kako gledam u njih one sve više tamne, iako su stvarne sive, opet vidim i nijanse bijele. Boje su jasne toliko da shvatim da ih poznajem samo jer za više ne znam. Nasmiju mi se i ova slova sa kojima pokušavam da zapišem svoje osjećaje, pa onda za njima i ja se sama sebi počnem smijati. A ruke same brišu sve napisano o njemu. Smiju mi se i svi ostali kada vide da pokušavam da ponađem po još koji izgovor za moje uspomene koje se guraju u prvi plan. Jer svi ostali umjesto mojih slova vide tugu, dok ja u njima vidim raniju sreću.

Tako razmišljajući shvatim da se perspektive mjenjaju kad se mjenja i mjesto. Pa tako ja za njegovu sreću crpim svoju sreću. Trpim sve to što se kod njega zove posao, trpim jer znam da mu je neophodan posao. Jer znam koliko je teško danas naći bilo kakav posao. Trpim jer znam da vrijedi.

Kada problemi počnu da se gomilaju, ja ih prekrijem ovim bijelim prostorom. Zbog toga sa na njega i ovako kao i sada oslikaju. Ti isti problemi nestaju kada se prebrojavaju i mjere. Problemi ostaju neriješeni kada shvatim da ih ustvari nije ni bilo.

Ja sam samo željela da uvijek krenem od dobrog. Da naviknem, da ne budem ljubomorna, da budem strpljiva. Da dodam spisku još jednu razliku između nas, zbog koje su me smjestili među pesimiste. Dobro znam… Bilo je i loše. Bilo je dana kada je bilo loše do te granice da je sve dobro dijlovalo toliko daleko, da je loše postalo dobro. Onda je posebnosti pala cijena na tržištu licemerja. Ja sam papire zgužvala i utopila se u masu.

A ja nisam željela da ikada budem jedna od. Ja sam samo željela da budem jedna jedina, uno. Shvatila sam da u životu ne trebaš tražiti da ono samo dođe, ali treba znati prepoznati.

Ja sam njega prepoznala još dok sam dijete bila, prepoznala sam ga u onome sivilu. Iako sam danas srela poznanice koje su me pitale (podrugljivo):
"Jesi još uvijek sa njim?" (A znam koliko su silno željele njega.)
Sa ponosom izgovaram da jesam.
Onda jedna od njih počne opet:
"Hvala Bogu, evo i ja sam našla jednog ( Bože dragi ko da je životinja čuj jednog) vozi BMW (Ili neko drugo bijesno auto nisam upratila i nastavi ona), a zbilja je li on napokon kupio auto?"
JA: " Nije, ja i on smo kupili sebi sve ove tramvaje sarajevske, svaki ovaj tramvaj je naš, svaka ova trola je naša, mi smo za sebe izabrali sreću i dobro nam je" (Imamo auto što su mi roditelji kupili ako nam zatreba, ali volimo više ovo što imamo ja i on.)
Ona druga me pogleda kao sa neke visine. Obje u isto vrijeme počeše:
"Drago nam je što smo te vidjele, eto žurimo, čao."
Ne znam, nekako su probudile u meni neku drčnost reko ja njima BAJ BAJ.. :D

Ja sam odavno naučila da pamtim samo ono što ne znam da objasnim. Pa sam željela da me ne razumiju, pa jednoga dana kada nađu sreću da se sjete mene. Ja ne znam riješenje za svaki problem, ali znam za jednu univerzalnu jednačinu. Saberem razlike, pomnožim sa dijlovima i počnem da oduzimam, nadajući se da će rezultat biti u plusu.

I sada hodam korak iza mase, jer oni što trče ispred ubrzo se umore. Ja možda kasnim sav jedan život za onim što mogu da budem, ali i to dodajem spisku razlika, da nikada ne budemo isti. Njihovo najbolje je za mene tek obično. Čula sam da posebnost i dalje ima kakvu takvu cijenu. Ja svoj život dajem za svoje ljude, jer ne znam kome osim njih ne moram da objašnjavam što sam slomila sve dijlove sebe, samo da bih popravila ono što su pokvarili. Zato ispisujem rijči jednog optimiste. Da nikada ne saznate gdje da me svrstate za stalno, pa da budem jedna od rijetkih koji ih zbunjuju. Jedna od rijetkih kojoj je bitnije siječanje i obraz. Jedna od rijetkih koja će biti jedna-jedina jer takvih neće biti više.

Najbolje od mene
<< 12/2015 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

“Pustite nas da volimo zimu, ipak je ona proljeće genijalnih umova.” – Petro Aretino

Ko sam ja?
"Ko sam ja?" To je pitanje koje vjerovatno je mučilo čovječanstvo još od samog početka civilizacije. I uvijek smo izgovarali nepotpune odgovore na to pitanje. Jer smo taj odgovor večinom tražili na pogrešnim mjestima u filozofiji, vjeri, psihologiji i slično. Umjesto što čitav život odgovor tražimo na takvim mjestima, hajde da krenemo od početka. Kada sami sebi postavimo tavo pitanje "Ko sam ja?" odmah treba da zaredamo rafal pitanja poput "Šta je moje istinsko postojanje?" Šta ja želim od svoga života?" "Koji je moj osnovni identitet?" Još uvijek nedobijamo odgvor. Ok, idemo ovako. Kada nas neko upita "Ko si ti?" Mi uvijek pokušavamo da damo razuman odgovor a isto tako iskren i opširan. Pokušavamo da opisujemo sebe u onoj mjeri u kojoj smo sami sebi poznati, krenete od činjenica. Kao npr. "loš ili dobar", "vrijedan ili bezvrijedan","filozofski ili religioznih", "naučnih ili poetičnih" jer te činjenice smo usvojili kao bitne. Umjesto da muku mučimo sa onim što su nam servirali. Zašto npr. ne bih pomisli jednostavno:

"Ja sam jedinstvena osoba, biće obdareno određenim sposobnostima i kvalitetima; ja sam mila, draga, ali ponekad i gruba, ljubazana, ali ponekad i namrgođena; ja sam vesela, a ponekada i tužna; ja sam žena, djevojka, sestra, kćerka; ja uživam u dugim šetnjama i volim životinje; ja sam neobična, a ponekad i obična; ... ” I ubrzo lista postaje prevelika za ovako mali prostor. Shvatimo da nismo ono što žele drugi, šta govore drugi već ono što sami želimo da smo, e pa to sam ja i to je najbolje od mene.



Bitno
Roditelji
Blizanka
Braca
MOJE ŽIVOTINSKO CARSTVO
Graf
Štaf
Traf
Fleki
Silver
Kiki
Lala
I dvije lopuže
pa tek onda svi ostali

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
15879

Powered by Blogger.ba