Najbolje od mene

Zdravo stranče,daj da ti ispričam svoj život...


25.09.2018.

83. O jesenjem spremanju, smeću i jos o koječemu..

Jesen je tu, a ja moram da selim u novi stan. Pa pored uobičajnom spremanju ja moram još i to. Ne znam, valjda to tako kod svih nas dođe sa novim godišnjim dobom.
Ja ne znam kako je kod vas, ali kod mene uvijek ima nekih računa, papira i tako ja uvijek jedan dan bacim na to "pregledanje" da li će mi trebati taj papir ili račun ili ne. Tako je bilo i danas.
I na kraju naravno nisam ništa uspjela srediti već sam samo dvije velike vreće smeća dobila. Eh, sada da sam u Bosni rekla bih neka stoji trebat će za potpale što kod kuće što na vikendici.
Helem nejse, nego da se vratimo na to spramnje/čišćenje... i tako sam vam ja danas čistila tu prašinu i smeće i ko zna šta još ne.. Nadala sam se da ću tako razbistriti i svoje misli, ali eto nisam.
Pripremam se za taj veliki korak, a ne znam kako stići sve, radim dva posla idem u školu i još dodatno kurs, ne znam kako uopče uspjevam. Svi me pritiskaju sa svih strana, a ja ne znam gdje udaram.
Bojim se da ću na kraju ugasiti telefon da me niko ne može kontaktirati dok sve kockice u glavi ne posložim, a sve više i više stječem takav utisam da bi to u najmanju ruku bilo i najbolje.
Da mi je neko prije dvije godine rekao da ću biti ovdje gdje sam, ma rekla bih mu da nije normalan. Jer ja sam inače uvijek bila pobornik da se treba ostati u domovini i nešto tamo postići. I eto.. gle gdje sam? Zbog toga sam sama sebi rekla nikada ne reci nikad. Jer nikada ne znaš šta ti život sutra može donjeti.
Iskrana da vam bude, nemam vam ništa pametno za reći, ali svratila sam da protabirimo koju, jer mene ova samoća ubi.
Kako ja ne bih previše trabunjala odoh. Laku noć dragi moji.

22.09.2018.

82. Kao što sam i rekla ostajte mi dobro do sutra.

Ne znam da li da se vratim na temu udaje jer mi se od same pomisli sve u želutcu prevrne.
Ali ipak moram.
Svi vi koji ste nekada prije čitali moj blogg znate kroz šta sve sam prošla u ove tri godine.
I baš zbog svega toga više nisam u stanju da razjasnim u svojoj glavi šta je ispravno, a šta ne.
Ukratko:
-Znate da me ostavio, nije mario za mene ni mrvicu. Doduše i ja sam čudna sorta djevojke. U tih šest godina veze sve što smo tako reći "konzumirali" u vezi je bio stidljivi poljubac i čvrsto držanje za ruke. Znaći doslovno samo to.
-Vjerovatno je njemu sve to dosadilo i odlučio je da krene dalje bez mene, sipatično je to što je ta nagla promjena u mišljenju došla nakon što se on zaposlio u jednom butiku u SCC-centru u Sarajevu.
-Uglavnom ostavio me zbog prevelikog stresa borila sam se sa anoreksiom koja mi je uveliko promjenila život.
Kasnije je i pobijedila, ali sam negdje u dubini duše još bolovala sa njim. Jedini izlaz je bio bijeg.
Pobijegla sam od njega, da bih na kraju ipak se pomirila sa njim. Iskreno nakon svega što sam prošla mislim da sam se pomirila iz navike jer znam da ga volim da drugačije ne može, da me niko drugi sem njega ne može voljeti. Sama sam sebe u to uvjerila.
Jer iskreno ja ne znam kako bih uopče sa nekih drugim pričala, kako bih se ponašala? Da li bi me neko drugi mogao uoče voljeti? Šta ako se kasnije u životu zapitam i počnem da sjećam tih dana provedenih sa njim?
Jer ipak on je sa mnom bio od moje 14 godine, pa sve do 20.
Mislim da se opet vrtim u krug i da sam vam doslovno ponovila sve ono što sam vam već rekla.
Ali ja zaista ne znam šta da radim. Šta bi ste vi uradili da ste u mojoj sitaciji, eto vi vidite ovu moju sitaciju iz drugogog ugla? Zanima me vaše mišljenje?

21.09.2018.

Hello, it's me! (2)

'Dan dragi moji, Kada sam se vratila, prosto nisam znala odakle da počnem jer sam zaboravila i gdje sam stala.
Prvo što sam uradila, to je da sam posjetila sve vas koje sam pratila da vidim kako ste vi i šta ima kod vas.
E sada da počnem gdje sam stala.
Koliko vidim, rekla sam vam svoj put do Njemačke tačnije Berlina. Ne, ne, nisam se vratila i dalje sam tu.
Život u Berlinu mi je otvorio mnoga vrata u životu i svaki dan se pruži još po koja šansa za uspjeh. Ali jedini problem je vrijeme jer ga nemaš baš dovoljno. Mogučnosti i šansi ima na pretek, ali jako malo vremena. Život je jako ubrzan i živi se puno brže nego kod nas. To mi je donekle i pomoglo da ojačam.
Nešto više o tome ću vam već pričati u slijedećem postu.
Sada želim da vam ispričam prvo ukratko sve što se desilo..
Svi vi koji ste me pratili i čitali znate da sam vodila bitku sa Anoreksijom, pobijedila sam je. U toj največoj boli me je ostavio moj momak sa kojim sam bila jako dugo. Moj prvi i jedini momak. Razlog mog bijega u Berlin je bio baš on, jer nisam mogla da se nosim sa tim bolom.
Da bih prije 6 mjeseci on nazvao i počeo razgovor sa mnom, a ja budala kakva jesam pala sam na to. I tuc-muc zaručio me je, udajem se sada kada dođem za novu godinu u Januaru.
Ne znam šta da radim više nisam sigurna, da li to želim, daleko od toga da ga ne volim, ali nestali su oni leptirići, ona trema, ona neka hemija. Nalazim se u nekom ćorsokaku, ne znam šta ako odustanem od onoga za šta treba da se borim da uspje, a šta opet ako se borim za pogrešno?! Pisat ću vam nešto više drugi put jer u mojoj glavi je stvarno previše bunila da ne znam kako i da nastavim da dalje pišem. samo ću vam reći da ću biti redovnija ovdje.
Ostajte mi dobro, do sutra. :)

„Kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore, ali mi prečesto gledamo u ona zatvorena da ne vidimo ona koja su se otvorila za nas“. Helen Keler.
„Kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore, ali mi prečesto gledamo u ona zatvorena da ne vidimo ona koja su se otvorila za nas“. Helen Keler.


Najbolje od mene
<< 09/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

“Pustite nas da volimo zimu, ipak je ona proljeće genijalnih umova.” – Petro Aretino

Ko sam ja?
"Ko sam ja?" To je pitanje koje vjerovatno je mučilo čovječanstvo još od samog početka civilizacije. I uvijek smo izgovarali nepotpune odgovore na to pitanje. Jer smo taj odgovor večinom tražili na pogrešnim mjestima u filozofiji, vjeri, psihologiji i slično. Umjesto što čitav život odgovor tražimo na takvim mjestima, hajde da krenemo od početka. Kada sami sebi postavimo tavo pitanje "Ko sam ja?" odmah treba da zaredamo rafal pitanja poput "Šta je moje istinsko postojanje?" Šta ja želim od svoga života?" "Koji je moj osnovni identitet?" Još uvijek nedobijamo odgvor. Ok, idemo ovako. Kada nas neko upita "Ko si ti?" Mi uvijek pokušavamo da damo razuman odgovor a isto tako iskren i opširan. Pokušavamo da opisujemo sebe u onoj mjeri u kojoj smo sami sebi poznati, krenete od činjenica. Kao npr. "loš ili dobar", "vrijedan ili bezvrijedan","filozofski ili religioznih", "naučnih ili poetičnih" jer te činjenice smo usvojili kao bitne. Umjesto da muku mučimo sa onim što su nam servirali. Zašto npr. ne bih pomisli jednostavno:

"Ja sam jedinstvena osoba, biće obdareno određenim sposobnostima i kvalitetima; ja sam mila, draga, ali ponekad i gruba, ljubazana, ali ponekad i namrgođena; ja sam vesela, a ponekada i tužna; ja sam žena, djevojka, sestra, kćerka; ja uživam u dugim šetnjama i volim životinje; ja sam neobična, a ponekad i obična; ... ” I ubrzo lista postaje prevelika za ovako mali prostor. Shvatimo da nismo ono što žele drugi, šta govore drugi već ono što sami želimo da smo, e pa to sam ja i to je najbolje od mene.



Bitno
Roditelji
Blizanka
Braca
MOJE ŽIVOTINSKO CARSTVO
Graf
Štaf
Traf
Fleki
Silver
Kiki
Lala
I dvije lopuže
pa tek onda svi ostali

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
15879

Powered by Blogger.ba